Zhangke Jia smatra se jednim od vodećih
filmaša "šeste generacije" kineskih filmaša. Probijao se on
devedesetih izvan sustava da bi pažnju na sebe skrenuo upravo ovim filmom,
epskom dramom čija se radnja proteže sve od kraja sedamdesetih pa do početka
devedesetih i koja traje dobrih dva i pol sata i u njoj pratimo sudbinu kulturne
grupe iz ruralne pokrajine Fenyang u vrijeme raspada maoističkog komunizma i
uspona popularne zapadne kulture u Kini osamdesetih. I doista,
"Zhantai" ili "Platforma" doista i izgleda kao da je film
snimljen osamdesetih godina, a u suradnju sa svojim standardnim direktorom
fotografije Yu Lik-waijem, snimio je Jia vizualno doista impresivan film. Kompletan
film snimljen je statičnom kamerom uz česte polagane švekove polutotalom ili
totalom tako da konstantno imamo osjećaj tog oronulog, opustošenog prostora i
ljudi uz duge kadrove.
Priča kreće negdje 1979. godine u smiraj
Kulturne revolucije, kada kulturna skupina mladih iz sjeverne provincijske
pokrajine Sahnxi (odakle autor i potječe) izvodi program strogo kontroliran od
strane vlasti. No, kako partijska stega lagano počinje popuštati, tako i ovi
mladi ljudi odlučuju svoje nastupe začiniti sadržajima pod utjecajem zapadne kulture
i tijekom cijelih osamdesetih pratit ćemo njihove putešestvije i sudbine dok
nastupaju po unutrašnjosti Kine. Kako se mijenja zemlja, tako se mijenjaju i
oni, no lako je za pretpostaviti da se svi oni neće na isti način prilagoditi
novim okolnostima i onome što ih očekuje. Događa se sve to u posve depresivnom
okruženju raspadajućeg socijalizma i cijelo je to okruženje potpuno oronulo,
propalo, bijedno. Kuće i zgrade izgledaju kao kulisa u kojoj je Tarkovski
snimao svog "Stalkera", a djeluje sve to i pomalo groteskno. Posebno
kada uslijed ne samo šuljajućih društvenih promjena, već i promjenama u
zahtjevima i životnim stilovima stanovnika, ove trupe iz ogromnih dvorana i
hala svoje nastupe presele pod nekakve šatre ili kamionske prikolice.
Baš kao i u ostalim filmovima ovog vrsnog
autora koje sam imao priliku gledati, Jia se i ovdje drži tog gotovo pa
klasičnog dokumentarističkog stila, odustajući od pokušaja i miminalnog
idealiziranja i uljepšavanja svakodnevice društva u svojoj zemlji. Teme poput
otuđenog pojedinca, problema mladih, složene kineske povijesti i unutarnjeg
sukoba koje u prosječnom Kinezu izaziva ta ubrzana modernost i nevjerojatan
napredak kojem svjedočimo tijekom kojeg je praktički u samo jednoj generaciji
ova zemlja gotovo doslovno iz opanaka uskočila u svemirske brodove, konstantno
zanimaju ovog sjajnog filmaša. Uz sve to i sposobnost da na gotovo klasični
dokumentaristički način prikaže stvarnost, Jia fantastično uspijeva kombinirati
i artizam i umjetnički pristup. Još otkako sam pogledao njegov film "Touch
of Sin" iz 2013. godine, ovaj kineski majstor smjestio se iznimno visoko
na mojoj ljestvici filmskih autora, a uz "Still Life" iz 2006. za
koji je dobio i Zlatnog lava u Veneciji, ova impresivna poetična drama za koju
treba imati i ponešto strpljenja, spada u sam vrh njegovog opusa.
Primjedbe
Objavi komentar