Još jedna kombinacije horora i drame koja je u
startu obećavala i imala potencijala da bi se na kraju pretvorila u nešto ipak ispodprosječno. U startu me pomalo "Wildling" podsjetio na jedan
puno poznatiji i nemjerljivo bolji film, "Sobu" Lennyja Abrahamsona u
kojoj smo pratili sudbinu mlade majke i njezinog sina u zatočeništvu nekakvog
bolesnika i njihovu kasniju prilagodbu na normalan život. I ovdje odmah u
startu upoznajemo djevojčicu po imenu Anna, koju tip kojeg ona naziva Daddy
(Brad Dourif, ima li koji film u kojem ovaj tip ne glumi neke luđake ili
ljigavce?) drži zatočenu u sobi kuće na osami. Djevojčici ne samo da je
zabranjen izlazak, već je Tatica na vrata sobe spojio struju i svaki
put kad mala primi kvaku, struja je odvrati od izlaska van. Vrlo brzo
djevojčica će izrasti u djevojku, 16-godišnju tinejdžericu (Bel Powley), koja
živi u strahu jer joj je Tatica u glavu usadio priču da se vani nalaze nekakvi
divlji ljudi (Wildlinzi) i da oni jedu malu djecu.
Uz to, imamo dojam da je ova djevojčica /
djevojka ozbiljno bolesna jer Tatica joj stalno daje nekakve injekcije, a kad
nekako uspije završiti na slobodi, shvatit ćemo da je situacija daleko
dramatičnija. Umjesto liječenja bolesti, tatica joj je davao hormonsku terapiju
kako bi spriječio njen ulazak u pubertet i proizvodnju estrogena, a nakon što
je lokalna policajka Ellen (Liv Tyler) pronađe i smjesti u bolnicu, počet će se
ona brinuti za njezin ulazak u stvarni svijet. Jasno da to baš neće biti tako
lako jer nakon izostanka hormonske terapije Anna će se ubrzano početi
razvijati, a k tome će se ispostaviti da ona baš i nije tipično ljudsko biće.
Bio je ovaj film i dugometražni scenarističko - redateljski debi izvjesnog
Nijemca Fritza Böhma, a iako se "Wildling" može promatrati i kao
nekakva uznemirujuća alegorija na pubertet, adolescenciju i psihofizičke
promjene koje u tom životnom periodu zahvaćaju čovjeka, ipak je sve to bilo
dosta tanko.
Primjedbe
Objavi komentar