Očekivao sam od ove finske humorne drame da bi
mogla biti ipak nešto više od zašećerene limunade, no moj me instinkt ovaj puta
prevario. I daleko da je ovaj film koji je zapravo drugi u kojem imamo posla s
djedicom - mrgudom Grumpom (Mielensäpahoittaja u finskom originalu) nastalom u
mašti finskog pisca Tuomasa Kyröa nakon "Grumpa" koji je režirao
talentirani Dome Karukoski (Tom of Finland, Tolkien, Odiseja u Laponiji, Heart
of Lion). Umjesto Karukoskog je uskočio i drugi režiser ili bolje rečeno
režiserka Tiina Lymi, a veliku zvijedu finskog filma i televizije 70-ih i 80-ih
Anttja Litju u ulozi Grumpa zamijenio je Heikki Kinnunen.
Ovaj čangrizavi i vječno namrgođeni starac
koji živi negdje u zabitima Laponije postat će još mrgudastiji nakon što umre
njegova žena. Odlučio je Grump da je i njemu vrijeme za umiranje pa je počeo
izrađivati i lijes za sebe, no sudbina će se poigrati tako da će u njegov život
ući njegov unuka Sofija. Umjesto na Princetonu, gdje su njeni roditelji,
karikaturalni likovi koji razmišljaju samo o novcu i prestižu i koji žive u
Bruxellesu jer u Finskoj ništa ne valja, završit će ona tako kod djeda u vukojebini.
Iako njih dvoje ne mogu biti različitiji svijetovi, utjecat će ona na njega i
on na nju, djedova tvrdoglavost i mudrost utjecat će na unuku, a unukina volja
za životom, bezbrižnost i naivnost polako će početi topiti i srce starog
namćora. Pokazao se "Happier Times, Grump" kao jedan od onih posve
predvidivih, wannabe feel good filmova prekrcan klišejima koji sam mirne duše
mogao i zaobići.
Primjedbe
Objavi komentar