Senegalac Ousmane Sembene jedna je od
najznačajnijih figura za afričku kulturu druge polovice 20. stoljeća. Nakon što
je pedesetih počeo objavljivati knjige, desetljeće kasnije Sembene je krenuo i
snimati filmove jer je shvatio da će na taj način dosegnuti širi krug ljudi, a u
jednom od svojih najpoznatijih filmova pozabavio se tragičnim događajem iz
1944. godine. I Sembenea je kao 20-godišnjaka u Dakaru iste te godine pokupila
francuska vojska i poslala u borbu u Europu, a slična sudbina zadesila je
vjerojatno na desetke tisuće stanovnika tadašnjih francuskih kolonija. Ni
krivi, ni dužni svi ti ljudi završili su u ratu koji ih se vjerojatno previše
nije ni ticao, na drugom kraju svijeta za koji možda nisu ni znali da postoji,
a kada su dali svoje, Francuzi su ih se, naravno, samo riješili.
Već u startu "Camp de Thiaroye"
vidimo brod krcat afričkim vojnicima kako dolazi u neku od afričkih luka, ondje
ih iskrcavaju, a prije nego što će ih pustiti njihovim domovima, sve su ih
Francuzi smjestili u kamp u pustinji koji se previše ne razlikuje od kampova u
koje su nacisti trpali sve te nesretnike koje su pokupili. Problem je nastao
što su Francuzi vojnicima iz kolonija obećali platiti za sudjelovanje u ratu,
no kada su ovi završili sa svojim aktivnostima, jasno da su se Francuzi predomislili
i odlučili su ih zadržati u logoru, sve dok ovi ne pristanu na puno manje plaće.
Upoznat ćemo među tim vojnicima svakojaku galeriju likova. Od mladića koji je
potpuno poludio od strahota rata, do obrazovanog i uglađenog narednika Diatte,
svojevrsnog vođe grupe, čovjeka koji se školovao u Parizu, gdje je prije rata
oženio Francuskinju i ima dijete s njom, no svejedno su ga sa svim crnim
ratnicima Francuzi ekspedirali u Afriku.
Kolonijalni vojnici s vremenom će postajati
sve nervozniji, sve nezadovoljniji, bunit će se prvo protiv odvratne hrane koju
im serviraju dok bijelci stalno jedu meso, a sve će eksalirati otvorenom
pobunom kad shvate da ih Francuzi zaista misle prevariti s plaćanjem. Naravno
da će cijela ova priča završiti loše za kolonijalne vojnike koji su u logoru
skupljeni valjda iz svih francuskih podsaharskih kolonija, a sjajna je i
subverzivna ovo priča o kolonijalizmu i licemjerju zapada. Bio je ovaj film
čitavih deset godina zabranjen u Francusko jer je masakr u kampu Thiaroye bio
nešto o čemu se očito ondje baš i nije puno pričalo i puno znalo, a za ovaj
film Sembene i njegov koautor Thierno Faty Snow dobili su posebnu nagradu
žirija na festivalu u Veneciji.
Najveća razlika u ovom filmu i u moru drugih
filmova o problematici kolonijalizma i postkolonijalizma je u tome što brojni
bijeli autori zasigurno nikada nisu do kraja mogli shvatiti ljude iz onih
krajeva svijeta koji su stoljećima bili pod osvajačkom čizmom. Sembene tih
problema nije imao jer se protiv kolonijalizma borio cijelog života i uspio je
na nevjerojatan način prikazati i mentalitet osvajača, kao i osvojenih. Sjajno
vidimo ovdje Francuze koji se prema Africi i Afrikancima ponašaju kao nečemu
što im je bogom dano i što im nitko ne može oduzeti. Ponašaju se oni kao
svojevrsni osloboditelji koji su te jadne ljude spasili od barbarstva, donijeli
im civilizaciju, kulturu, bijesni su na sve te crnce jer su nezahvalni. Kaže
tako jedan francuski časnik pa kako nismo darežljivi prema njima, oslobodili
smo ih od barbarizma.
Posebno je zanimljivo što se Francuzi, a za
njih i svi ti crnci, bore protiv najvećeg zla 20. stoljeća, nacizma, a
istovremeno Francuzi ni ne shvaćaju da se prema ljudima u svojim kolonijama ne
ponašaju puno drukčije od nacista prema onima koji nisu "arijevci". Tako
jedan od vojnika u logoru tijekom konflikta s francuskim časnikom pita tko je
to spalio njegovo selo i pobio cijelu njegovu obitelj dok je on ratovao za
Francuze u Europi, a časnik mu odgovara nismo to bili mi, to je bila Višijevska
kolaboracionistička Francuska. I stilski se "Camp de Thiaroye"
značajno razlikuje od svih europskih i američkih filmova na sličnu temu koju
sam imao priliku gledati i djeluje ovdje sve jako autentično.
Odlično je Sembene uspio prikazati kakva je to
ne samo unutarnja borba između tribalnih običaja i tradicije s jedne te
modernosti i zapadnog duha koji su u Europi htjeli, ne htjeli morali pokupiti
svi ti vojnici, već i kakvo je to razočaranje, bijes, ogorčenost među svim tim
ljudima. Među ljudima koji su se cijelog života osjećali podcjenjenima, manje
vrijednima, kao podstanari u vlastitim zemljama, konačno su za vrijeme rata
doživjeli da ih se shvaća ravnopravno i da ravnopravno dijele rovove s bijelim
vojnicima. Koje je to razočaranje i bolno otrježnjenje moralo biti kada ih se
samo kao stoku potrpalo po brodovima i vratilo kući kao da se ništa nije
dogodilo. Bila je ovo podjednako sjajna, pametna i subverzivna, ali i potresna
i na kraju tužna priča koja se s pravom svrstava u same vrhunce afričike
kinematografije.
Primjedbe
Objavi komentar