Poznati brazilski filmaš Hector Babenco (Poljubac žene pauka) donosi nam priču o najvećem zatvoru u Južnoj Americi, zatvoru po imenu Carandiru u Sao Paulu, koji je "radio" od pedesetih pa sve do 2002. godine. U epilogu filma vidimo kako je zatvor u kojem je samo nekoliko godina ranije boravilo i do osam tisuća "podstanara" sravnjen sa zemljom, a od njega je ostao samo jedan blok koji je danas muzej. Babencova priča vodi nas u Carandiru desetak godina ranije, kada je populacija ondje bila gotovo na vrhuncu, a autor koji je često u ranijim djelima znao otklizati u nadrealizam i fantaziju, snimio je pravu realističnu priču o životu u možda najužasnijem mjestu na svijetu. I nije ovo jedan od onih tipičnih zatvorskih filmova na tragu recimo serije "Oz" ili priča o pokušaju bijega poput "Iskupljenja u Shawshanku".
Prije bih "Carandiru" usporedio s Parkerovim "Ponoćnim ekspresom" iako ovdje u središtu priče nemamo sudbinu samo jednog zatvorenika, već ćemo upoznati cijelu galeriju likova. Sve te likove upoznat ćemo preko priče liječnika Drauzia Varelle, po čijoj je knjizi Babenco i napisao scenarij, a ovaj je liječnik potkraj osamdesetih stigao u zatvor kako bi proveo prevenciju širenja AIDS-a. Brojni zatvorenici već su se zarazili, a liječnik je stigao ondje kako bi testirao zatvorenike, radio s njima na prevenciji, a usput će saznati i životne priče mnogih njih. "Carandiru" je zapravo nevjerojatno empatična i humanistička drama u kojoj svi ti zatvorenici pričaju kako su uopće završili iza rešetaka. Pokušao je Babenco i uspio sve te zatvorenike prikazati kao ljude, a ne kao najobičniji ološ i šokantan je ovo film o ljudskim sudbinama u kojem se osim standardnim zatvorskim temama o nevinosti, bavi i pitanjima morala, pravednosti pravosudnog sustava, ali i odnosu iskonske brutalnosti i krhkosti civilizacije.
Vidjet ćemo kroz sve te priče kako u ovom zatvoru postoji određena krhka hijerarhija, a bez obzira što ćemo u jednom trenutku pomisliti kako ondje zaista vlada neki groteskni i bizarni poredak i sustav, shvatit ćemo kako je malo potrebno da se sve to raspadne i pretvori u potpuni kaos. Stilski "Carandiru" pomalo podsjeća na podjednako impresivni "Božji grad" Fernanda Meirellesa jer obojica u svojim remek-djelima koriste pripovjedača koji ne priča svoju priču, već priče ljudi oko sebe. Strašan je ovo film o ljudskim sudbinama, ali i okrutnosti sustava jer sve će tu kulminirati pobunom i neviđenim divljaštvom. Okupio je Babenco ovdje veliki glumački ansambl, a među brojnim mladim glumcima koji su kasnije ostvarili zapažene karijere (recimo Wagner Moura ili Rodrigo Santoro), angažirao je i neke stvarne bivše robijaše kako bi dobio na autentičnosti.
Početak 21. stoljeća obilježila je prava renesansa brazilskog, ali i općenito latinoameričkog filma, a svijet su oduševile autentične priče specifične za to podneblje. Iako Babenco ni izbliza ne spada u skupinu tada tih mlađih i novih filmaša poput Meirellesa, Josea Padilhe ili Waltera Sallesa, sjajno se i on ovim filmom uklopio u taj novi brazilski val koji je zapljusnuo svjetski film. Iako je prva pomisao da ovaj zatvor ne može biti ništa bolji od Danteovog prikaza pakla, sa svim tim silnim ubojicama, manijacima, narkomanima, silovateljima, uspio je Babenco ovoj priči dati ljudsku dimenziju, a to je zapravo i najveća vrijednost ovog filma. Nije ovo ni izbliza priča o zatvorskim bandama, o rivalskim skupinama koje se bore za prevlast i kontrolu, iako naravno i toga ima, no "Carandiru" je prvenstveno priča o mjestu u kojem civilizacija i zakoni ne postoje i o mjestu u kojem vrijede neki drugi zakoni.
Primjedbe
Objavi komentar