"DAU. Natasha" samo je jedan od 15
filmova nastalih u sklopu multidisciplinarnog projekta "DAU" kojim je
ruski avangardni filmaš Ilja Kržanovski odlučio objediniti film, umjetnost i
antropologiju. Ovaj je segment premijerno prikazan u natjecateljskom programu
festivala u Berlinu, gdje je "DAU. Natasha" odnosno direktor
fotografije Jürgen Jürges dobio i Srebrnog medvjeda za nevjerojatan umjetnički
dojam. Našla se ova nevjerojatno šokantna i zastrašujuće uvjerljiva drama koja
nas vodi u Sovjetski savez za vrijeme Staljina i među prva 32 filma koji su
kandidati za europski film godine, a iako je "DAU. Natasha" tek
fragment višegodišnjeg projekta koji je zamišljen kao biografija sovjetskog
fizičara i dobitnika Nobelove nagrade Leva Landaua (kojem je nadimak bio Dau pa
od tuda očito i naziv filma i cijelog projekta), funkcionira ovo bez problema i
kao zaseban film.
Originalna ideja Kržanovskog o snimanju
biografskog filma o sovjetskom znanstveniku s vremenom jre prerasla u
sveobuhvarnu studiju o ljudskoj prirodi, a u različitim fazama DAU-a
sudjelovali su brojni umjetnici. Izgradio je on tako u ukrajinskom gradu
Harkovu vjernu repliku stvarnog DAU instituta koja se prostirala na čak 12
tisuća kvadratnih metara i bio je to najveći filmski set u Europi. I ne samo
to, bilo je to mjesto svojevrsne alternativne realnosti jer su u pune tri
godine, od 2008. do 2011. godine, koliko je trajalo snimanje, ondje po nekoliko
mjeseci živjeli glumci i svi ostali. Bio je to pravi socijalni eksperiment jer
su svi ti glumci živjeli ondje i prije no što je krenulo snimanje i Kržanovski
i njegov tim željeli su postići efekt da sve to djeluje stvarno. Kao da snimaju
dokumentarac u stvarnom DAU institutu, a na kraju je snimljeno više od 700 sati
materijala iz kojih su se poslije montirali filmovi.
Jedna od tih eksperimentalnih doku-drama je i
"DAU. Natasha" u kojoj pratimo sudbinu djelatnice kantine u sklopu
instituta, Nataše. Ova sredovječna i depresivna žena koja pravo ruski konzumira
alkohol i stalno se svađa s mladom kolegicom Olgom, koja stalno zabušava na
poslu, lijena je, a stariju kolegicu stalno provocira zbog života potraćenog na
aferu s oženjenim tipom kojem ne pada na pamet zbog nje ostaviti obitelj. U
bifeu u kojem one rade skupljaju se razni znanstvenici i sovjetski aparatčici,
vojnici, policajci, špijuni i svi ostali koji rade na ili pri institutu. Jedne
večeri nakon što će znanstvenici proslaviti postignute rezultate u eksperimentu
s radijacijom koje je vodio francuski fizičar Luc, završit će Nataša i Olga na
divljem tulumu sa svom tom ekipom. Bit će to onaj pravi ruski tulum uz
masakriranje u alkoholu, nakon kojeg će Nataša završiti u krevetu s Lucom.
No, kako to u totalitarnim sustavima, posebno
u Staljinovom SSSR-u zidovi imaju uši i ništa se ne može sakriti, tako će i
Nataša završiti na ispitivanju kod tajnih službi kod sadističkog ispitivača
Ažipa. I bit će to kulminacija ovog filma, opservacijske doku drame o životu u
Sovjetskom savezu i u totalitarnim društvima uopće. Ne sjećam se kada sam gledao
igrani film koji je djelovao tako uvjerljivo, kao da uopće nije film, već ovo
zaista djeluje kao da je netko otputovao u tridesete, četrdesete ili pedesete
kada se ovo događa, postavio skrivene kamere i imao uvid u život tih ljudi.
Djelovalo je ovo čak i previše realistično za moj ukus, posebno kada je krenulo
ispitivanje nesretne Nataše u tamnici. Vjerujem da ovo neće biti film za sve no
Kržanovski i njegova suredateljica Jekaterina Oertel (inače make-up artistica)
na nevjerojatan način uspjeli su postići i banalnost i grotesknost tadašnjeg
života.
Sve ovo djeluje toliko stvarno da čak postaje
i nestvarno pa tako nakon duge scene u kojoj Olga i Nataša pričaju o svojim
dosadnim životima, odlazimo u srce instituta gdje se pod vodstvom Luca upravo
provodi bizarni gotovo okultistički eksperiment u kojem goli dobrovoljci ulaze
u nekakvu piramidu, gdje su potom podvrgnuti radijaciji. Luc i direktor
instituta ne skrivaju oduševljenje rezultatima ovog suludog eksperimenta pa svi
skupa odlaze u kantinu gdje se potom ubijaju u alkoholu, gađaju ribama, padaju
po podu, povraćaju jedan po drugom. Bio je ovo sve samo ne običan film,
definitivno jedan od najčudnijih koje sam gledao u posljednje vrijeme, no film
je to koji uz svu šokantnost, povremenu repetitivnost, sporost i dužinu (135
minuta) itekako ima smisla. Bio je ovo filmski eksperiment u pravom smislu te
riječi i bez obzira što je "DAU. Natasha" nevjerojatan i zaista
uznemirujuć film, mislim da ću ostale dijelove ovog projekta ipak zaobići.
Primjedbe
Objavi komentar