Pet godina nakon "Anomalise",
Charlie Kaufman vratio se s još jednim tipičnim kaufmanovskim filmom,
psihološkom dramom u kojoj ništa nije onako kako izgleda i koju je možda dobro
pogledati barem dva puta kako bi sve sjelo na svoje mjesto. Scenarij je Kaufman
napisao prema istoimenom romanu Kanađanina Iaina Reida. Iako je i to jedna od
onih knjiga koje mi nisu dopale ruku, prema komentarima na koje sam naišao, ovaj
misteriozni psihološki roman bio je iznimno popularan posljednjih godina i
stekao je kultni status, a oni koji su imali literarno predznanje, vjerojatno
su puno lakše uspjeli pohvatati ovu krajnje neobičnu priču. Pretpostavljam da
je Kaufman kao i u nekim prethodnim slučajevima (Adaptation recimo) literarni
predložak bitno izmijenio, a "I'm Thinking of Ending Things" jedan je
od onih filmova koji sa svakim novim gledanjem vjerojatno otkriva nešto novo.
Priča je tu naizgled vrlo jednostavna.
Djevojka (izvanredna Jessie Buckley, koja je nakon debija u mini seriji
"Taboo" nanizala neke zaista zanimljive uloge u filmovima kao što su
"Beast" ili "Wild Rose") sa svojim dečkom Jakeom (Jesse
Plemmons) jedne olujne zimske noći putuje k njegovim roditeljima na upoznavanje.
U vezi su oni tek nekoliko tjedana, a ona je prepuna dvojbi oko te veze. Ne zna
uopće zašto je s Jakeom, a to će je navesti da počne preispivati ne samo sve o
njemu i njihovoj vezi, već i o samoj sebi. Kad nakon nekog vremena stignu na
izoliranu farmu gdje žive Jakeovi u najmanju ruku bizarni roditelji, majka
(Toni Collette) i otac (David Thewlis), situacija će postati još čudnija.
I da hoću opisati što se tu potom događa, bilo
bi to jako teško, no definitivno je "I'm Thinking of Ending Things"
jedna od uvrnutijih filmskih priča koje sam gledao u zadnje vrijeme. Iako tu
nakon prvog gledanja ostaje puno toga nejasnog i film je to koji jednostavno
traži da ga se pogleda (barem) još jednom kako bi neke stvari sjele na svoje
mjesto, istovremeno je to jedan do onih filmova kojih se nemoguće riješiti iz
glave. Film je to koji se vrlo brzo uvuče pod kožu i drži pažnju dobrih dva
sata koliko traje iako dobar dio filma protječe u nekim kvaziintelektualnim
razgovorima između Jakea i djevojke o poeziji ili o filmu "A Woman Under
the Influence" Johna Cassavetesa. Sve je tu čudno jer u jednom trenutku
Jake govori da mu je djevojka studentica kvantne fizike, u drugom je
pjesnikinja, u trećoj je slikarica. Prvo je oslovljava s Lucy, potom Lucia, a
zatim Louisa.
Ostavlja tu Kaufman dosta hintova i natuknica
za pokušaj razumijevanja priče, pomalo na tragu Davida Lyncha i njegovih
bizarnih hintova koji svejedno nisu previše pomogli da bi se odmah shvatio
"Mullholand Drive". No, prije svega je ovo film koji pogađa na nekoj
osjetilnoj bazi i vjerujem da će, kao i praktički svi filmovi koje je Kaufman
režirao, i "I'm Thinking od Ending Things" biti jedan od onih koji će
polarizirati publiku. Prilično je sve to hermetično, začkuljasto, a opet nekako
zanimljivo, uzbudljivo i nevjerojatno intrigantno te gledatelja tjera na
razmišljanje. Ovim filmom Kaufman kao da je pokušao istražiti i pozabaviti se
pitanjima kao što su žaljenje, čežnja i krhkost ljudskog duha. Na ovo se može
gledati i kao na alegorijsku priču o prolaznosti života i svim propuštenim
prilikama koje su se u njemu pojavljivale i prolazile su mimo nas ili ih
jednostavno u datom trenutku nismo prepoznali ili ugrabili.
Može se na ovu filozofsko - psihološku triler
- dramu gledati i kao na priču o vezama i problematiziranje situacije kada
ljudi ostaju u vezama iako su svjesni da je tim vezama rok trajanja istekao, no
zbog neke sigurnosti ili čega već nemaju snage to prelomiti. Film je to i o
životnim očekivanjima i o onome što od vlastitog života očekuješ ti, a što tvoji
najbliži i koliko su nam zapravo mišljenja i stavovi bliskih ljudi ponekad
važniji od vlastitog mišljenja. Tijekom trajanja filma dotiču se razne teme i
otvaraju razna pitanja tako da ono što se čini u jednom trenutku i u jednoj
sceni, već u sljedećoj kao da ne drži vodu i kao da ti je u glavi neka posve
druga misao.
Na kraju pak shvatiš da je sve ono što ti se u
početku činilo zapravo potpuno pogrešno i krivo, no možda i nije jer ovdje kao da je ostavljeno da si ovu krajnje neobičnu priču protumači onako kako on želi. Uglavnom, film je to koji ne ostavlja ravnodušnim i kojim
je Kaufman nakon "Being John Malkovich", "Adaptation",
"Eternal Sunshine of the Spotless Mind" (zapravo me na taj film ovo
najviše podsjetilo), koje je napisao te "Synedoche, New York" i
"Anomalise" koje je napisao i režirao, još jednom potvrdio da je
jedan do najiventivnijih i najzanimljivijih američkih filmaša 21. stoljeća.
Primjedbe
Objavi komentar