Izazvao je ovaj povijesni triler / drama velike kontroverze u Izraelu i snažne polemike, no svejedno je "Incitement" izabran za najbolji izraelski film godine i bio je tamošnji kandidat za Oscara. Takve kontroverze "Incitement" je izazvao jer ovdje pratimo jedan traumatičan događaj iz recentne izraleske povijesti, atentat na premijera Yitzaka Rabina 1995. godine. I to iz perspektive ubojice. U filmu koji je režirao Yaron Zilberman (A Late Quartet) po scenariju kojeg je napisao zajedno s Ronom Leshemom (Beaufort, serija Euphoria) pratimo godinu dana u životu studenta prava Yigara Amala i to godinu koja će prethoditi atentatu na izraelskog premijera. Koliko je ova tema još uvijek vruć krumpir najbolje se moglo vidjeti odmah na premijeri na festivalu u Torontu 2019. godine, kada je projekcija bila prekinuta, a kino dvorana ispražnjena zbog dojave o potencijalnoj eksplozivnoj napravi koja je ondje postavljena. Nakon što se utvrdilo da se radilo o lažnoj uzbuni, projekcija je nastavljena bez incidenata, a na kraju se ispostavilo da je cijela situacija nastala zbog torbe koju je netko zaboravio u kinu.
Svejedno, imao je ovaj eksplozivni film umalo i doslovno eksplozivnu premijeru, a svakome tko će pogledati "Incitement" bit će jasno zašto ova priča i dalje žulja mnoge i zašto bi mnogima odgovaralo da se o toj temi puno ne priča. Neću daviti puno s povijesnim okolnostima jer sve koje zanimaju događaji oko atentata na Rabina mogu to pronaći na internetu, no upravo je Rabin bio taj koji je u prvoj polovici devedesetih s palestinskim vođom Yasserom Arafatom u Oslu potpisao mirovne sporazume. Nakon gotovo pola stoljeća permanentnog rata Izraleaca s jedne te Palestinaca, ali i često svih ostalih arapskih susjeda s druge strane, izgledalo je kao da je mir konačno moguć. I jedna i druga strana bile su spremne popustiti, pristati na kompromise, no zašto bi se postigao dogovor i mirno rješenje, kada se može ratovati.
Kao što je to obično uvijek bilo kroz povijest, oni koji su bili za mir i dijalog, baš i nisu najbolje prošli u životu, a takva je bila i Rabinova sudbina. Nakon što je premijer Izraela bio još sedamdesetih, njegova lijeva koalicija tijesnom većinom pobijedila je na izborima 1993. godine i njegova vlada izglasala je prihvaćanje mirovnih sporazuma u Oslu kojima je između ostalog stvorena limitirana palestinska samouprava u dijelovima Zapadne obale i Pojasa Gaze. Dobar dio Izraelaca u tome je vidio izdaju nacionalnih interesa i pod utjecajem desničarskog Likuda predvođenog današnjim premijerom Benjaminom Netanyahuom i ortodoksnih vjerskih vođa, krenula je žestoka kampanja i propaganda protiv Rabina i mirovnog sporazuma.
Kako bi se dobilo na autentičnosti, Zilberman je u svom filmu koristio i dosta arhivskih snimki iz tog vremena i snimki s tamošnjih televizija, a "Incitemet" bi se najbolje moglo opisati karakternom i psihološkom studijom ne samo atentatora, već i cijele nacije. Iako situacija na bliskom istoku nije nimalo jednostavna i nimalo laka za shvatiti i razumijeti, vidjet ćemo ovdje kako se lako i naizgled bistri, obrazovani mladi ljudi lako mogu izmanipulirati. Jedan od takvih bio je i 24-godišnji student prava Yigal Amir, ortodoksni Židov Jemenit i desničarski ekstremist, koji je bio ogorčen mirovnim sporazumom i Rabinovom pomirljivom politikom. Sve više se on počeo radikalizirati, a na njegove stavove utjecali su i židovski religijski vođe koji su javno zazivali Rabinovo ubojstvo nazivajući ga izdajnikom, a prema Židovskom zakonu za izdajnike je predviđena smrtna kazna.
S vremenom će postajati on sve frustriraniji, sve ljući i bijesniji. Smetat će ga što nitko ništa ne čini, što njegovi istomišljenici samo prosvjeduju, a nitko se ne odlučuje na pravu akciju. Kad već neće nitko, onda će Amir uzeti pravdu u svoje ruke i likvidirati premijera koji, po njegovom mišljenju, vodi zemlju u propast, a glavno pitanje koje si je postavio autor filma glasi tko je zapravo bio taj tip koji je ubio premijera? Kako je do toga uopće došlo i ima li uopće perspektive za ovo nemirno područje kad postoji toliko puno onih koji zapravo uopće ne žele mir i dogovor, već je jedino što ih zanima nametanje vlastite volje. I to pod svaku cijenu.
Po mentalnom sklopu ti ortodoksni i ekstremni Židovi očito se ništa ne razlikuju od svojih kolega iz Islamske države, a "Incitement" ili "Poticanje" možda je i najbolji film o konfliktu između sekularne i religijske države koji smo mogli gledati posljednjih godina. Vidjet ćemo kako su Izraelci i između sebe duboko podijeljeni ne samo na one religiozne i na ateiste, već kako postoje i strašne podjele među njihovim etničkim skupinama. Amir je tako Jemenit, odnosno Židov čija je obitelj podrijetlom iz Jemena, a kada on odluči oženiti djevojku koja je Aškenaz odnosno čija je obitelj u Izrael stigla iz središnje Europe, njegova obitelj baš i nije time oduševljena. Bio je ovo jako hrabar film jer je Zilberman snimio "Incitement" gotovo u stilu doku-drame, a kao jednog od glavnog inicijatora poziva na linč istaknuo je vođu desnog Likuda i aktualnog premijera Benjamina Netanyahua, kojeg često imamo priliku vidjeti u svim tim užasavajućim arhivskim snimkama.
Snimljen je cijeli film kamerom iz ruke, a
cijelo vrijeme u prvom planu je Amir, kojeg je utjelovio glumac Yehuda Nahari
koji mu i fizički neodoljivo nalikuje. Sjajna je ovo priča koja prikazuje gdje
može dovesti radikalizacija, širenje mržnje i poticanje na nasilje, a možda i
najbolja i najemotivnija je scena kada Amir svome ocu Shlomi, učenjaku židovske
svete knjige Tore, natukne da bi ubojstvo Rabina bilo opravdano. Na to mu otac
odgovara da se nešto takvo ne smije dogoditi jer će generacije i generacije
ispaštati zbog tog događaja. Zilberman kao da je želio pokazati da se jedna
generacija promijenila od atentata na Rabina, a to je i dalje jedna od
najdubljih trauma u izraelskom društvu. Mirnog rješenja palestinskog pitanja i
dalje nema na obzoru, a vrlo brzo nakon Rabinove smrti, započela je Druga
Intifada i Mirovni sporazum iz Osla nikada zapravo i nije zaživio.
Primjedbe
Objavi komentar