Vodi nas ova ratna drama u Južnu Afriku 1981.
godine. Vrijeme je to kad je apartheid na vrhuncu, a Južna Afrika se i uplela u
konflikt sa susjednom Angolom u kojoj su u građanskom ratu u ofenzivi
komunistički revolucionari. Svi zdravi i naravno bijeli Južnoafrikanci stari
između 16 i 60 godina dužni su odraditi dvogodišnji vojni rok, a poziv je
upravo stigao tinejdžeru Nicholasu (odlični debitant Kai Luke Brummer). I
djeluje on povučeno, pristojno, potpuno drukčije od ostatka njegovih vršnjaka
koje će upoznati u vlaku za vojni kamp. Dok svi ti mladići koje probijaju hormoni
i pubertet divljaju po vlaku, jedan čak i iskače iz vlaka kako bi napao crnca
kojeg je zamijetio uz prugu, Nicholas je svjestan da se baš i neće tako lako
uklopiti u tako mačističko i testosteronima nabijeno okruženje kao što je vojska.
Vrlo brzo postat će nam jasno da Nicholas ima
potisnute homoseksualne sklonosti, no svoje preferencije on će skrivati jer je
svjestan što bi se dogodilo kad bi se to otkrilo. Dva ročnika u njegovoj klasi
uhvaćena su pod tuševima pa su nakon batina poslani u ludnicu, a narednik pred
cijelim strojem galami da je homoseksualizam gori od karcinoma i gotovo
opasniji od crnaca i komunista. I iz jedne epizode iz Nicholasovog djetinjstva
saznat ćemo da se on cijelog života skriva, srami se onog što je i pretvara se
kako bi se uklopio u ostatak društva. No, to potiskivanje i skrivanje,
eksplodirat će baš ondje gdje bi najmanje trebalo i gdje je najopasnije, u
vojsci, gdje će se upustiti više u platonsku, nego u stvarnu vezu s kolegom
ročnikom, a bit će to za njih obojicu opasnije i od crnaca i od komunista s druge
strane granice.
Iako sam se pomalo pribojavao da bi
"Moffie" (što bi se prevelo kao tetkica) mogao biti aparthejdski
"Brokeback Mountain", bilo je ovo više na tragu "Full Metal
Jacketa" pošto je u prvom planu suludi vojnički dril i ispiranje mozga
svih tih mladića, koji će za kraj vojnog roka za nagradu završiti i na ratištu.
Snimio je sve bolji južnoafrički filmaš Oliver Hermanus (The Endless River) ovu
dramu s puno stila, a kao predložak mu je poslužio autobiografski roman Andrea
Carla van der Merwea. Premijerno je "Moffie" prikazan u programu
Horizonti festivala u Veneciji, potom i na brojnim drugim svjetskim
festivalima, a sjajno ovaj film prikazuje određeno mjesto i trenutak u povijesti i to kroz
oči pojedinca.
Uspio je Hermanus postići finu, nježnu poetiku
i svijet koji promatramo iz perpektive glavnog lika kao da je sušta suprotnost
svemu onome što ga okružuje. Dok je oko njega nasilje, zatucanost, mržnja, dok
nadređeni svim tim klincima ispiru mozak religijom i mržnjom prema crncima,
komunistima i svima koji su drukčiji, Nicholas svijet kao da gleda drugim
očima. On se jednostavno ne uklapa u svo to ludilo, no strah i svjesnost od
onoga što mu se može dogoditi, ne dopuštaju mu da bude ono što je. Zbog toga će
se on prepustiti i postati jedan u nizu sirovih vojnika koji slijepo izvršava
naređenja i sluša što mu se kaže. I kamera dobrim dijelom utječe na taj pomalo
kontradiktoran i konfliktan ugođaj filma jer "Moffie" je uglavnom
snimam kamerom iz ruke, a u prvom planu često su lica. Na licima odlično raspoznajemo
raspoloženje među svim tim mladim ljudima koji vjerojatno nisu mogli ni
zamisliti što će ih to snaći kada im se mladost prekine vojnom obukom koja
nerijetko prelazi granice torture i sadizma.
Primjedbe
Objavi komentar