Sarah
Loreau (Eva Green) jedna je od tri člana međunarodnog svemirskog
tima koji se upravo sprema krenuti na dugotrajne putovanje kojem je
cilj istraživanje Marsa, no više nego puta u nepoznato, ona
strahuje od činjenice da će njena osmogodišnja kćer Stella za to
vrijeme zaboraviti tko je zapravo ona. Sarah je samohrana majka i
inženjerka u francuskoj svemirskoj agenciji koja je od malena
sanjala o putu u svemir, a sada kada bi joj se ti snovi trebali
ostvariti, ona je u užasavajućim dvojbama. I tijekom priprema za
misiju na Mars ona shvaća kako se sve više udaljava od svoje kćeri
koju je ostavila na čuvanje svom bivšem mužu Nijemcu Thomasu (Lars
Eidinger) također inženjeru, a sve više počinje o sebi
razmišljati kao sebičnoj osobi spremnoj nanijeti nevjerojatne
traume vlastitom djetetu samo kako bi ispunila svoje snove i
ambicije. I vidjet ćemo kako je osmogodišnjoj klinki, bez obzira
koliko ona inteligentna i bistra za svoje godine, teško shvatiti da
je majka napušta zbog nečega za nju dosta apstraktnog i
neshvatljivog, a sve više je to jasno i Sarah.
Uz
sav stres, pritisak i očekivanja koje donosi činjenica da je ona
jedina žena u međunarodnom timu u kojem su i Amerikanac Mike (Mat
Dillon) te Rus Aleksej (Anton Očevskij), pripreme u lansirnoj
stanici u Kazahstanu iziskuju užasne fizičke napore. Svo to vrijeme
Sarah kao da se i dalje lomi i kao da samu sebe pokušava uvjeriti da
će njeno izbivanje biti samo određenog roka odnosno neće je biti
oko godinu dana, no itekako je svjesna da je to putovanje u nepoznato
iznimno opasno, a to jako dobro instinktivno osjeća i njena kćer.
Tematski me pomalo "Proxima" podsjetila na priču nedavne
američke mini-serije "The First" u kojoj je Sean Penn
glumio šefa astronautskog tima koji se sprema na Mars i u kojoj
pratimo njegovu osobnu unutarnju borbu s vlastitim demonima i
izravnavanje računa s prijateljima i članovima obitelji koji ostaju
na Zemlji.
U
sličnoj situaciji je i Sarah, koja je ktome i žena te se osjeti
ovdje i pomalo feministički štih, ali i vidljivo je kako činjenica
da zbog toga što je žena, uz to i jako lijepa žena, u pretežito
muškom svijetu i društvu, mnogi na nju gledaju ili s podsmjehom ili
se prema njoj ponašaju pomalo patronizirajući i omalovažavajući.
I preko svega toga ona je spremna prijeći, no razdvojenost s kćeri
i spoznaja da pokraj nekog stvarnog kome je prijeko potrebna, ona
mora odlaziti u nepoznato, ni ne znajući hoće li se vratiti, u nju
će unijeti strašan psihološki nemir i dilemu. "Proxima"
se ispostavio više kao psihološka drama, nego kao neki svemirski SF
jer u prvom planu su ovdje upravo unutarnje borbe i glavne junakinje.
Scenaristica i redateljica Alice Winocour zablistala je 2015. godine
kada je po vlastitom scenariju režirala psihološku triler - dramu
"Disorder" s Diane Kruger i Matthiasom Schonnaertsom, a još
bolje je prošao film "Mustang" za koji je napisala
scenarij zajendo s Demiz Gamze Ergűven.
Ta
je drama o odgoju djevojaka u Turskoj dogurala i do nominacije za
Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja, a
Winocour je snimila još jednu fino izbalansiranu, emotivnu dramu u
kojoj opet kao da se bavi karakternim studijama žena koje su se
našle u škripcu između profesionalnih obveza i privatnog života.
Situacija je sada teža jer profesionalna zadaća od glavne junakinje
traži odlazak sa Zemljine površine, a iako smo sadržaje sličnih
tematika i ranije imali priliku gledati, za i više nego solidno
funkcioniranje ovog filma dobrim dijelom je zaslužna glavna glumica.
Iako se neko vrijeme spominjalo da bi glavna uloga opet trebala
pripasti Diane Kruger, Winocour se odlučila na Green, koja je zaista
izvanredna u ulozi žene koja se sprema u svemir i ne smije pokazati
ono što se zaista događa s njom i prema van mora glumiti da je sve
u redu, a zapravo se raspada.
Primjedbe
Objavi komentar