Ponekad si mislim kako bi bilo bolje živjeti u neznanju i potpunom nerazumijevanju svijeta oko nas. Kad bi se čovjek uspio barem donekle isključiti od svih tih vijesti, svog tog mora informacija i dezinformacija kojima smo zasipani sa svih strana, vjerojatno bi nam svima bilo puno, puno lakše, no bojim se da je to jedan od onih procesa koji se ne mogu zaustaviti. Pomalo zavidim onim ljudima koji se ne zamaraju svijetom oko sebe i koji bezbrižno žive u uvjerenju da je svijet prekrasno mjesto, čak mislim da je Bora Čorba jebeno bio u pravu kada je otpjevao onu bedastu pjesmicu "Kako je lepo biti glup". Što je čovjek gluplji, to se u pravilu manje zamara i zanima svim onim što ga okružuje i praktički jedino što ga interesira je zadovoljenje onih najosnovnijih, najprimitivnijih potreba.
Koliko su ljudi zapravo glupi možda i najbolje smo uspjeli saznati posljednjih godina popularizacijom svih tih društvenih mreža, Facebooka, Twittera, Instargama, Kuraca Palaca i kako se više zovu sve te pizdarije. Dok bi čovjek nekoć u pravilu oko sebe imao nekolicinu ljudi koje bi smatrao glupima i koje bi u pravilu izbjegavao koliko je to bilo moguće, danas samo nekoliko poteza mišem i čovjek ostane u šoku količinom svih tih gluperda koje lutaju daleko, da malo parafraziram još jednu ex-yu pjesmi kad sam već krenuo. Ako su društvene mreže u nečemu uspjele, to je definitivno činjenica da smo putem njih uspjeli saznati da su glupi ljudi, debili, primitivci, nacionalisti, šovinisti i svi ostali kreteni apsolutna većina i da će biti samo gore.
Ovaj dug, možda i bespotreban prolog zapravo je samo uvod u ovaj šokantan i zaista, zaista brutalno uznemirujući dokumentarac koji je snimio njemački dvojac Hans Block - Moritz Riesewieck. "The Cleaners" ili "Im Schatten der Netzwelt" upoznaje nas s ljudima koji su zapravo čistači interneta i u čijim je rukama nevjerojatna odgovornost što će uopće biti pušteno u digitalna bespuća, a što će biti cenzurirano. Ako je netko nekada možda i mislio da će internet, a posebno društvene mreže doprinijeti razvoju demokracije i njenom usavršavanju, taj se fino zajebao jer nije nemoguće da bi baš društvene mreže mogle postati grobari demokracije. Kao što kaže ona izreka da je put u pakao popločen dobrim namjerama tako su i Šećerbeg i slični tipovi u početku možda zamišljali da stvaraju platforme koje će povezati ljude, no nažalost sve više vidimo da su i Facebook i ostale pizdarije zapravo samo doprinijele svim tim razdorima.
Dovoljno je samo pročitati komentare ispod i najbenignijih članaka pa da sve bude jasno i da se normalnom čovjeku zgadi život, a Block i Riesewieck pokazuju nam kako negdje postoji netko tko cenzurira sav taj sadržaj na društvenim mrežama. I ti ljudi koji su se bavili ili se još bave cenzuriranjem, čišćenjem i filtriranjem sadržaja odlučili su podijeliti svoje priče, a iako bi čovjek pomislio da su za to zaduženi neki stručnjaci, intelektualci ili razboriti, pametni i knjiški ljudi (evo opet Azre!), taj zadatak povjeren je polupismenim Filipincima. Suočeni sa životnom dilemom hoće li skupljati boce, prati suđe i sobe po kruzerima ili će 12 sati dnevno sjediti za računalima i pregledavati snimke odsjecanja glava, užasavajuće dječje pornografije i svih tih nezamislivih užasa, ti ljudi odlučili su raditi ovo potonje.
I dok svi ti ljudi prepričavaju svoja iskustva, kako su svi oni psihički potpuno stradali zbog gledanja i brisanja svih tih gadosti, Block i Riesewieck odvode nas i stepenicu dalje te propitkuju koja je danas glavna svrha tih digitalnih božanstava iz Silicijske doline. Jer polupismena ekipa iz Filipina koju su preko tko zna kakvih shell kompanija, Facebook, Google i slični unajmili da brišu i paze na sadržaj koji se pušta, naravno da često nije sposobna procijeniti što pustiti, a što ne. I dok je posve normalno da su razne nacističke, rasističke i slične čke organizacije dobrodošle, često u virtualnom košu za smeće zna završiti i neki sadržaj koji je možda uznemirujući i šokantan, ali ga je potrebno vidjeti.
"Čistači" izvanredno oslikavaju evoluciju društvenih mreža od opće prihvaćene vizije globalnog sela do opasne mreže lažnih vijesti, ekstremizma i radikalizacije. Vidimo ovdje na koji način ti polupismeni urednici s Filipina po striktnim i strogim uputama (tako jedna od njih glasi da se ne smije pustiti fotka ili video na kojima se vidi penis pa tako o svojim iskustvima govori neka umjetnica koja je napravila karikaturu Donalda Trumpa s mikropimpićem, što je odmah maknuto s Facebooka jer nema mjesta pimpekima na internetu) selektiraju sadržaj.
Autorski dvojac je osim s njima razgovarao i s mnogim etičarima, novinarima, kao i bivšim zaposlenicima tih high-tech kompanija iz Silicijske doline, kao što pratimo i snimke senatskih saslušanja vodećih ljudi iz Facebooka, Googlea i Twittera tijekom kojih se svi oni naravno bave blesavi. "The Cleaners" je definitivno jedan od najšokantnijih dokumentaraca koji se mogu pogledati i koji bi možda bilo bolje zaobići ako želite živjeti u balončiću ugode i praviti se da sve to ne postoji. Ako jednostavno niste takvi tipovi i željni ste novih saznanja i otkrića, onda svakako preporučujem uranjanje u ovu brutalnu dokumentarnu priču koja je svjetsku premijeru imala u Sundanceu, a potom se naosvajala nagrada na brojnim festivalima.
Primjedbe
Objavi komentar