Pojavila se ova akcijska krimi drama u
američkim i svjetskim kinima samo nekoliko tjedana prije nego što je epidemija
korona virusa zatvorila u ožujku, no uspjela je u tako kratkom roku postati prava
box-office bomba i studiju Paramount donijeti gubitak od čak 40 milijuna
dolara. Ostat će "The Rhythm Section" upamćen kao film s najgorim
otvarajućim vikendom u američkim kinima u povijesti, a nakon što sam ga
pogledao, posve mi je jasno zašto je tome tako. Priča ne samo da je dosta
predvidiva, već je i potpuno neuvjerljiva, a nije mu pomoglo što se i
nekadašnja tinejdžerska zvijezda Blake Lively na tragu nekih poznatijih glumica
odlučila "poružniti" za ulogu, valjda kako bi je se shvaćalo ozbiljnije.
No, i uz to ju je dosta teško shvatiti ozbiljno, a za to nesretna Blake zapravo
i nije sama kriva jer ona je zapravo sasvim korektna i solidno je odradila
posao u danim okvirima.
Te okvire prvenstveno joj je suzio izvjesni
Mark Burnell, koji je odlučio sam napisati scenarij po svom krimi romanu, a
napravio je to dosta ofrlje. Nije se proslavila ni nekoć perspektivna američka
režiserka Reed Morano (Frozen River, Kill Your Darlings, The Skeleto Twins)
kojoj je s budžetom od 50 milijuna dolara ovo bio i najskuplji film na kojem je
ikada radila. U središtu priče ovdje je djevojka koja ne može prežaliti gubitak
obitelji koja je kompletna stradala u zrakoplovnoj nesreći, a nekad
perspektivnu studenticu iz Londona Stephanie Patrick (Lively) danas upoznajemo
kao zapuštenu prostitutku i ovisnicu o heroinu. Tri godine kasnije od
nesreće, u bordelu u kojem radi pojavit će se istraživački novinar koji će joj
otkriti da pad aviona zapravo nije bila nesreća, već teroristički napad koji je
vlada odlučila zataškati. Naravno da u početku Stephanie baš i neće povjerovati
u tu priču koja će joj otvoriti stare rane, uvući će se ona u to i krenuti u
svojevrsnu osvetičku misiju.
Svog Mr. Miyagija pronaći će ona u škotskim
Higlhandsima u obliku nekadašnjeg specijalnog agenta MI6 kojeg je utjelovio
Jude Law. Naravno da on zna cijelu pozadinu slučaja, a nakon kratkog vremena ne
samo da će se Stephanie uz svog Miyagija skinuti sa droge, nego će se
pretvoriti u profesionalnog ubojicu spremnog za najdelikatnije zadatke. Zaputit
će se ona tako vrlo brzo u opasnu misiju pronalaska odgovornih za pad aviona u
kojem su bili njeni otac, majka, brat i sestra, a nastavljen je s "The
Rhythm Section" niz filmova o ženskim profesionalnim ubojicama kao što su
bili ipak daleko bolji, zabavniji i snimljeni s puno više stila kao što su
nedavni "Atomic Blonde" ili "Red Sparrow". S Bessonovom
"Nikitom" bila bi prava blasfemija uspoređivati ovo.
Iako Lively zapravo i nije loša kao bijesna,
ljuta djevojka željna osvete kojoj je cijeli život uništen tragedijom, a njezin
lik zapravo je i puno realističniji i životniji od svih tih likova iz gore
navedenih filmova i ubijanje za nju nije nešto najprirodnije i najnormalnije,
cijela priča ovdje mi je bila potpuno nesuvisla i neuvjerljiva. Sama ta nesreća
za koju danas kao da nitko ne bi odmah shvatio da je teroristički napad i k tome još
uspješno zataškavanje od tri godine i nikome ništa nije sumnjivo. Kad cijela
ideja i okosnica filma počiva na tako neuvjerljivoj premisi i teoriji u koju je
apsolutno nemoguće povjerovati, tada se mora dogoditi pravo iznenađenje da se
cijeli film uspije izvući, a ovdje se to definitivno nije uspjelo. Zanimljivo
je kako kao producentski dvojac iza ovog filma stoji Michael G. Wilson i
Barbara Broccoli, inače producenti filmova o tajnom agentu Jamesu Bondu pa zato
i ne čudi da je ovo svojevrsni ženski odgovor na legendarnog 007 te ćemo i
ovdje proputovati praktički cijeli svijet od Londona, Madrida, New Yorka do
Marseillea i Tangiersa.
Primjedbe
Objavi komentar