Očito nikad kraja istinitim pričama iz II
svjetskog rata i o sudbinama ljudi koji su preživjeli nacističke konc-logore.
Naravno, ne mora ta hiperprodukcija takvog sadržaja nužno značiti nešto loše
jer iako smo već čitali i vidjeli gotovo sve, često su to i priče nabijene
emocijama, a takva je bila i ova koja nas vodi u Veliku Britaniju neposredno
nakon završetka rata. Nakon što je nacizam pobijeđen i nakon što su otkriveni
svi ti silni logori smrti, pojavilo se pitanje što sa svim tim ljudima koji su
preživjeli te nezamislive strahote. Malo je poznata činjenica da je dobar dio
tih logora postojao još i nekoliko godina nakon rata i dobar dio tih nesretnika
ondje je i dalje živio sve dok se nisu uspjeli ponogro integrirati u društvo,
bilo u novoj zemlji Izrael ili su sreću odlučili potražiti u Americi ili gdje
već.
Odmah po završetku rata, britanska vlada je
odlučila prihvatiti nekoliko stotina židovske djece koja su preživjele logore i
pokušali su ih ponovno integrirati u društvo. Tako je i iskusni britanski
televizijski scenarist Simon Block po iskustvima stvarne djece, a danas ljudi u
kasnim osamdesetim ili čak devedesetim godinama osmislio ovu emotivnu i potresnu
priču, a režije se prihvatio također iskusni televizijski režiser Michael Samuels.
Stilski "The Windermere Children" zaista i izgleda kao tipični
BBC-jev televizijski film, nekako školski i štreberski odrađena priča o
stvarnim događajima, no bez obzira što nema tu ništa inventivnosti i posebnog
stila, svejedno je bio ovo moćan i uvjerljiv film koji nije mogao izbjeći
očekivanu sladunjavost i patetiku.
Skupina židovskih klinaca tako je iz logora
poput Aušvica, Treblinke i ostalih dopremljena u Englesku, u kamp smješten
pokraj jezera Windermere na sjeveru Engleske. Uz stručnu pomoć tamo bi se ti
dječaci i djevojčice, mladići i djevoke kroz četiri mjeseca koliko im je ondje
od strane britanske vlade plaćen boravak, trebali rehabilitirati od strahota koje su
pukim čudom preživjeli, ponovno izgraditi svoje živote i pokušati integrirati u
britansko društvo. Naravno da to neće biti nimalo lako jer svi su oni odmah po
dolasku u Englesku puni nepovjerenja, a jedini instinkt koji je i dalje u njima
je puko preživljavanje pod svaku cijenu. Stručnom osoblju i djelatnicima kampa
Windermere odmah u startu je jasno da to neće ići nimalo jednostavno jer sva ta
djeca, od kojih su neka i rođena u logorima, izgubili svu ljudskost.
Bavi se ovaj film prvenstveno pitanjem kako se
uopće vratiti normalnom životu nakon što si doživio takve nezamislive užase i
svaki put me gledajući ovakve filmove pomalo šokira spoznaja koliko je čovjek
izdržljiva životinja i kako je sposoban preživjeti nezamislivo. I dok se djeca
u Windermereu ponovno uče ljudskosti, dobroti i ljubavi, početno oduševljenje
lokalnog stanovništva splašnjava i počinju se lokalci pitati zašto ova djeca
imaju sve besplatno, a i naša djeca su proživjele užase. Vrlo brzo postat će
nam jasno da praktički nikoga i ne zanima što su to sve ova djeca preživjela i
kako je uopće izgledao život u logorima jer možda se i podsvjesno svima lakše
pretvarati da se nešto slično nije dogodilo.
Primjedbe
Objavi komentar