Mnogi gledatelji često izbjegavaju horore jer vjerojatno pretpostavljaju da će ih strava i užas uznemiriti, uplašiti ili što već, no često se dogodi da horori i nisu nešto najstrašnije što se može pogledati. Neki filmovi žanrovski se mogu svrstati u drame ili trilere pa biti još strašniji i potresniji od najjezivijeg horora i to prvenstveno iz razloga što čovjek kada gleda horor dobro zna da je sve to fikcija. Može to izgledati ne znam kako realistično, no svatko dobro zna da ne postoje ni duhovi, ni demoni, ni vampiri, ni zli sotona, ni zombiji, ni ostale nakaze koje maltretiraju junake horora. Da neke priče mogu biti puno, puno gore od svih tih stvorova iz ljudske mašte potvrđuje i ratna drama koju je ruski filmaš Aleksej Fedorčenko snimio prema kratkoj priči "Duh" Dmitrija Hotkeviča.
Hotkevič je priču o židovskoj djevojčici iz Ukrajine koja preživljava skrivajući se u školskom dimnjaku napisao prema stvarnim događajima i iskustvima iz II svjetskog rata svoje susjede. A ono što je preživjela njegova susjeda, ako je sve ovo stvarno istina, spada u krug onih najnevjerojatnijih i najstrašnijih priča iz II svjetskog rata. Naravno da je cijela priča tu zasigurno dramatizirana, a s obzirom da je Fedorčenko i otprije poznat po svom nadrealističnom - magično realističnom stilu, cijela ta priča o djevojčici u dimnjaku prelazi povremeno u nadrealno, tako da na kraju više ne znamo što je stvarnost, a što mašta. Što su halucinacije do kojih su dovele izgladnjelost, strah, hladnoća i žeđ, a što se stvarno događa.
Kreće "Voyna Anny" od prve scene prilično šokantno i uznemirujuće jer vidimo masovnu grobnicu u kojoj se nalaze gola tijela Židiva koje su potamanili nacisti na području današnje Ukrajine 1941. godine. U jednom trenutku vidimo jedno tijelo kako se miče i kako izranja iz mase leševa te se pokušava iskobeljati iz masovne grobnice. Jedina preživjela pokolj je šestogodišnja židovska djevojčica po imenu Ana, koju je majka sakrila svojim tijelom i tako joj spasila život. Nakon što izađe iz grobnice, Ana će pokušati potražiti pomoć od mještana, no zbog straha od reperkusija zbog skrivanja Židovke, nitko joj neće pomoći. Samo će je jedan lokalac ubaciti u dimnjak napuštene i polusrušene zgrade u kojoj je nekada bila škola, a u kojoj se danas nalazi ured nacističkog zapovjednika okruga.
Sljedećih nekoliko stotina dana ova djevojčica živjet će skrivajući se u dimnjaku i zidovima zgrade, gledajući kako prolazi život. Kako se selo oslobađa od nacista, kako prostorije u zgradi zauzimaju neki drugi ljudi, a u tim neljudskim i nezamislivim okolnostima i uvjetima za Anu će svaki dan biti borba za život i preživljavanje. Svaki dan bit će borba za hranu i piće, svaki izlazak iz dimnjaka u prostoriju moguća je smrtna presuda, a skrivajući se i spašavajući svoj život, ova djevojčica će pokušati spasiti i svoju humanost. Bio je ovo jedan od onih nevjerojatno šokantnih, potresnih i emotivnih filmova snimljen u pravim minimalističkim uvjetima za koji gotovo da nije trebao prijevod. Čini mi se da Ana tijekom cijelog filma ne izgovori ni jednu riječ, a sve što čujemo su pomalo mutni zvukovi koji povremeno dopiru iz drugih prostorija zgrade, zahvaljujući kojima shvaćamo što se događa s ratom i dokle je on stigao. Dobio je "Voyna Anni" i nagradu za najbolji ruski film godine, kao što je Fedorčenko nagrađen Zlatnim orlom za najboljeg režisera, dok je mlada glumica Marta Kozlova koja je upečatljivo utjelovila Anu ostala na nominaciji.
Primjedbe
Objavi komentar