Odrekao bih se svih svojih filmova samo da sam režirao "Djecu raja", tako je ovu raskošnu romantičnu dramu smještenu u Pariz tridesetih godina XIX stoljeća opisao veliki francuski filmaš Francois Truffatut. I nije Truffaut jedini veliki fan najpoznatijeg djela vodećeg francuskog filmaša iz tridesetih i četrdesetih, Marcela Carnea, već ga je 1995. godine francuska kritika izabrala najboljim francuskim filmom svih vremena. Dakako da svi mi imamo različite osobne preferencije i da bih se bez problema mogao sjetiti više desetaka francuskih filmova koji su mi bili draži, no iako iz današnje perspektive "Les Enfants di Paradis" možda i djeluje arhaično, stoji da je to jedan bezvremenski film, istinski klasik. Kao i za većinu Carneovih filmova, scenarij je napisao poznati francuski književnik Jacques Prevert, a film je nastajao za vrijeme nacističke okupacije od 1943. do 1945. godine.
O priči oko nastanka ovog filma čija je radnja smještena u svijet pariškog teatra i pratimo sudbinu ljupke kurtizane Garance za kojom su pamet izgubila četiri muškarca - pantomimičar, glumac, kriminalac i aristokrat, mogao bi se snimiti poseban film. Zanimljivo je kako je fatalnu Garance utjelovila glumica umjetničkog imena Arletty, koja je bila velika zvijezda tridesetih, a u trenutku snimanja filma bila je u kasnim četrdesetima i fizički baš i ne nalikuje na tipičnu filmsku femme fatale na kakve smo navikli. No, svojom sofisticiranošću i šarmom njen lik će uspjeti začarati cijeli Pariz tridesetih, a kad se toliko tipova nalijepi na jednu ženu, lako je za pretpostaviti da to baš i ne može završiti najbolje za mnoge od njih.
Iako "Children fo Paradise" u restauriranoj verziji traje nešto više od tri sata, definitivno je to film vrijedan pažnje. Carne se potvrdio tu kao zaista maestralan režiser i sjajno on tu režira brojne masovne duge scene s brojnim govornim likovima, posebno statistima. Iako je gluma pomalo arhaična, gotovo kao u vodviljskim predstavama iz vremena u kojem se zbiva radnja filma, izvedeno je to na vrhunskoj razini, a film je u integralnoj verziji kakvu je zamislio redatelj premijerno prikazan nakon oslobođenja Pariza i u tamošnjim kinima igrao je dulje od godine dana. Zanimljivo je kako je samo snimanje filma poslužilo i za skrivanje brojnih traženih članova francuskog pokreta otpora koji su se utopili među gotovo dvije tisuće statista.
Dizajner seta Alexandre Trauner i kompozitor Joseph Kosma bili su Židovi koji su potajice morali raditi tijekom nastanka filma, a nakon što je konačno snimio film, Carne ga je morao podijeliti u dva dijela jer su nacisti zabranjivali sve filmove koji su trajali duže od 90 minuta. Samo snimanje filma završeno je nekoliko dana prije savezničkog iskrcavanja u Normandiji, a Carne, koji je planirao krenuti s distribucijom filma nakon oslobođenja Francuske, tri je kopije filma sakrio na tri različite lokacije kako se djelo u koje je uložio toliko truda i vremena ne bi izgubilo. Na kraju, zaista je pomalo teško povjerovati da se takav grandiozan i raskošan film mogao snimiti za vrijeme dok je rat bijesnio u blizini, a ujedno je "Children of Paradise" bio i najskuplji francuski film ikad snimljen u to vrijeme.
Primjedbe
Objavi komentar