Xhafer (njemački glumac hrvatskih korijena Mišel Matičević) je inženjer podrijetlom s Kosova koji već duže vrijeme živi u Njemačkoj. I potpuno se on naizgled uklopio u društvo, oženjen je Nijemicom Norom (Sandra Hüller iz "Toni Erdmann") s kojom ima troje djece. Savršeno barata njemačkim jezikom, fizički se on uopće ne razlikuje od prosječnog Nijemca, ima dobar i dobro plaćen posao, no sve više mu se čini da je žrtva ksenofobije. Već u uvodnoj sceni pronaći će on obješenog mrtvog štakora na ogradi svoje kuće (kasnije ćemo saznati da čovjek ima panični strah upravo od tih glodavaca). Ubrzo će mu netko zapaliti dječja kolica pred kućom, a lešine štakora nastavit će se gomilati. Xhafer je sve sigurniji da ga provocira netko od kolega s posla jer i tamo će se početi događati neke čudne stvari.
Ispast će on s mailing liste i zakasniti na važnu prezentaciju, a nije to jedina sitna provokacija i šikaniranje s kojim će se susresti na radnom mjestu. Sve to kod Xhafera koji je usput u tajnoj vezi sa svojom sunarodnjakinjom koja je čistačica u firmi u kojoj radi, izazvat će ne samo ozbiljnu krizu identiteta, već će ga dovesti u potpuno paranoično stanje. U svakom i u svima uskoro će on početi tražiti neprijatelje, osobe koje mu podmeću i koje ga izazivaju zbog njegovog stranog podrijetla, a to će dovesti gotovo do njegovog psihičkog sloma i potpunog raspada. Premijerno je film koji kao režiser i scenarist potpisuje njemački filmaš također podrijetlom s Kosova Visar Morina imao na festivalu u Sundanceu, a potom je prikazan na brojnim svjetskim festivalima. Tako i u Sarajevu gdje je "Exil" osvojio glavnu nagradu odnosno Srce Sarajeva dok je upečatljivog Matičevića njemačka publika izabrala za najboljeg glumca godine.
I Matičević je zaista sjajan i nosi on praktički sam cijeli ovaj film doslovno na svojim leđima. I ne samo na leđima, već i na potiljku jer je i kamera ovdje iznimno zanimljiva te uz rafinirane zelenkaste i žućkaste boje koje prevladavaju i koje zasigurno simboliziraju njegov osjećaj gušenja i paranoje, često Xhafera pratimo s leđa. Vidimo kako je stalno znojan, nervozan, kako se doslovno raspada i gubi, posebno kada ga kamera prati dok baulja nepreglednim klaustrofobičnim i mračnim hodnicima u firmi. Fino i strpljivo Morina tu gradi ovu psihološku dramu koja povremeno prerasta u triler te gledatelj skupa s glavnim protagonistom pokušava doznati tko je taj koji ga izaziva. Ima Morina sjajne osjećaje za detalje pa se zaista tu mogu naslutiti neke sitnice u svakodnevnom životu koje otkrivaju možda ne toliko rasizam i ksenofobiju domicilnog stanovništva prema strancima, već više predrasude, možda i prijezir.
Da se naslutiti kako se Xhafer nikako ne uspijeva pomiriti s osjećam manje vrijednosti jer je stranac, a njegovi osjećaji često vrludaju od samožaljenja pa sve do bijesa. On ključa u sebi i najradije bi eksplodirao, no pokušava se kontrolirati pa trpi i guta, a cijelu priču shvaćamo isključivo iz njegove perspektive sve dok ga supruga ne zapita ključnu rečenicu. U jednom trenutku Nora kaže Xhaferu jesi li se možda ikada zapitao da ti se sve ovo događa ne zbog toga što si stranac, već iz jednostavnog razloga jer si najobičnije govno od čovjeka. U tom trenutku shvaćamo da smo Xhafera, vjerojatno i neintecijski strpali u ladicu stereotipa, a priča tu zapravo nije nimalo jednostavna i jednoznačna. Mora se priznati da je Morina fino i pametno izgradio kompleksnu psihološku dramu o čovjeku kojeg je potpuno obuzela paranoja i koji je stalno na rubu i koji kao da se možda i nesvjesno potpuno udaljio od vlastitog života.
Primjedbe
Objavi komentar