O legendarnom Španjolcu Luisu Bunuelu i njegovom opusu već sam više puta pisao pa mi se ne da ponavljati, a nakon egzila za vrijeme Francove diktature, najdulje se on skrasio u Meksiku. Upravo ovim filmom, koji je slavni ruski filmaš Andrej Tarkovski uvrstio na listu deset najboljih filmova, Bunuel je meksičku kinematografiju približio svijetu jer je za "Nazarina" dobio veliku nagradu žirija u Cannesu. Često je u svojim filmovima Bunuel bio kritičan prema katoličkoj crkvi, a jedan od najboljih primjera je i ovaj film u kojem je glavni lik ponizni, mladi i siromašni svećenik Nazario (Francisco Rabal). Cijela Latinska Amerika pa tako i Meksiko bili su u to vrijeme iznimno religiozni, što i ne čudi jer je velika većina stanovništva tada bila nepismena ili polupismena, a u "Nazarinu" je Bunuel na pomalo simboličan način odlučio prikazati sve ono što, po njegovom mišjljenju, ne valja s tadašnjom službenom katoličkom crkvom.
Nazario je svećenik kojeg bi se moglo opisati i kao pravim oličenjem Isusa Krista. Dok većina svećenika tog doba živi ugodno i to prvenstveno na račun siromašnog i neukog puka, Nazario živi u potpunom siromaštvu, a i ono malo što ima dijeli s ljudima. Živi on u bijednom hostelu, a na sve ljude gleda jednako i svima pokušava pomoći koliko može. Tako će on pod svoje uzeti djevojku Beatriz, koja je psihički otišla nakon što ju je otjerao njezin ljubavnik Pinto, a pružit će utočište i ranjenoj prostitutki Andari koja je ubila drugu prostitutku. I nakon što mu Andara na njegovo gostoprimstvo odgovori spaljivanjem njegove sobe, Nazario neće dići ruke od nje, već će se u društvu ove dvije žene zaputiti na selo u potragu za hranom, no cijelim putem naići će oni na prijezir, odbacivanje i porugu.
Štoviše, službena crkva Nazaria će proglasiti heretikom, a pomalo je ironično da je nakon ovog filma španjolska država pozvala Bunuela nazad (1961. je u Španjolskoj snimio "Viridanu" poslije koje je opet morao u Meksiko jer je to bila puno očitija subverzija crkve) jer su u "Nazarinu" prepoznali kršćanske kvalitete, ni ne shvaćajući da je to zapravo subverzivna satira na katoličku crkvu i bahato svećenstvo. Pomalo se na "Nazarina" može gledati i kao na alegoriju na život Isusa Krista jer i ovaj "svetac" ne samo da će se naći u drušvu prostitutki i bit će proganjan, već će se u jednoj situaciji naći i između dva razbojnika, jednog dobrog i jednog lošeg. Zajedno s Bunuelom, scenarij za ovaj film napisao je njegov česti suradnik iz tog razdoblja Julio Alejandro, a kao motiv im je poslužila istoimena knjiga poznatog španjolskog pisca Benita Pereza Galdosa po čijim djelima je snimio i svoje puno poznatije filmove kao što su "Viridiana" i "Tristana".
Primjedbe
Objavi komentar