Nagrađivani britanski kratkometražni filmaš Aneil Karia debitantskim dugim metrom predstavio se divljim trilerom koji bi se najjednostavnije mogao opisati "Danom ludila" za 21. stoljeće. Vjerujem da se mnogi sjećaju filma Joela Schumachera iz 1993. godine "Falling Down" s Michaelom Douglasom kao inženjerom koji će puknuti kao kokica i krenuti u luđački pohod Los Angelesom. Slično će se ovdje dogoditi i mladom zaštitaru na londonskom aerodromu Josephu koji će doživjeti potpuni slom i također krenuti u dan(e) ludila Londonom. No, za razliku od Douglasovog D-Fensa, za Josepha kojeg je izvanredno utjelovio britanski glumac Ben Whishaw od početka nam je jasno da kod njega nešto ne štima.
Odmah od uvodnih scena u kojima ga pratimo kako pregledava ljude koji stižu u londonsku zračnu luku, čini nam se da čovjek baš i nije najbolje. Napet je, živčan, očigledno nezadovoljan, tjeskoban, usamljen i neispavan. Tu je i odnos s kolegicom Lily prema kojoj on očito gaji neke osjećaje, no nema hrabrosti ništa joj reći, a sve će to dovesti do potpunog probijanja. Jednom kada se Joseph razleti, krenut će njegovo mahnito lutanje ulicama Londona, upadanje u sve moguće i nemoguće loše situacije, asocijalno ponašanje, divljanje. Iako je Karia snimio film koji se trudi djelovati što realističnije i većina kadrova je snimljena kamerom iz ruke koja se trese i gotovo cijelo vrijeme prati Josepha u stopu te se i time potencira njegovo probijanje i ludilo, ima tu i nekih pomalo nadrealnih trenutaka. Posebno kada krene nasilje i kada se Joseph upusti u poremećenu odiseju kaosa i sukoba sa svima koje će putem susresti.
Mogao bi se film kojim se Karia predstavio u glavnom programu festivala u Sundanceu opisati i karakternom studijom mladog čovjeka koji se jednostavno nije mogao nositi sa životom i pritiscima te je odlučio reći dosta je. I ponašati se kao necivilizirani luđak, kao osoba koja je na planet puštena s nekog divljeg planeta majmuna i koja si je uzela za pravo činiti sve ono što joj padne napamet. Film je to zaista divljačkog tempa i ritma te je sam naziv filma točno pogođen i intenzitet se tu konstantno gradi i pojačava te je prava šteta što je umjesto nekog očekivanog klimaksa Karia film odlučio završiti onako kako je završio. Na kraju djeluje sve to kao prikaz nekoliko dana u životu tipa koji je zaista doživio Surge odnosno udar i koji je odlučio reći zbogom civilizaciji i društvenim uzusima.
Ipak najveće zasluge za neospornu kvalitetu i zanimljivost ovog čak pomalo esejističkog i neobuzdanog modernističkog trilera pripadaju Whishawu. "Surge" je pravi one-man show u kojem smo cijelo vrijeme uz glavnog protagonista i od početka do kraja pratimo njegovo pucanje i prepuštanje ne samo najnižim strastima, već i potpunom oslobađanju od društvenih pravila. U ovih sat i pol ili nešto više Joseph će doslovno prekršiti praktički sva nepisana, ali samorazumljiva društvena pravila i ponašati se onako kako bi se mnogi od nas ponašali da nismo svjesni postojanja civilizacije u kojoj ćemo na ovaj ili onaj način biti kažnjeni za svoje postupke. Whishaw je zaista izvanredan i zahvaljujući njegovom energičnom i nevjerojatno uvjerljivom nastupu, "Surge" je na kraju ispao zanimljiv, neobičan i dinamičan film koji vrijedi pogledati.
Primjedbe
Objavi komentar