Nakon što je krajem sedamdesetih godina gruzijsko - armenski avangardni filmaš Sergej Paradžanov izašao iz zatvora, skrasio se u prijestolnici sovjetske Gruzije, Tbilisiju. Daljnje filmsko stvaralaštvo bilo mu je zabranjeno pa se okrenuo kiparstvu i slikanju. Početkom 80-ih ponovno je godinu dana proveo u zatvoru, a po izlasku, čvrsta totalitarna stega u već lagano raspadajućem Sovjetskom savezu počela je popuštati i na poticaj brojnih gruzijskih intelektualaca konačno se odlučio vratiti filmu. Punih 15 godina nakon što je snimio zabranjeni film "Sayat Nova", Paradžanov se bacio na snimanje još jedne nadrealističke, avangardne bajke koja se vizualno potpuno nastavlja na njegov prethodni film.
I dok se u "Sayat Novi" koja je kasnije prikazana u cenzuriranoj verziji i pod nazivom "The Color of Pomegranates" bavio armenskom poviješću i tradicijom, u "The Legend of Suram Fortress" pozabavio se gruzijskom poviješću i tradicijom. Zapravo je to filmska verzija čuvene gruzijske legende koju je u novelu u 19. stoljeću uobličio Daniel Čonkadze o mladiću koji je odlučio da ga se zazida u zidine utvrde kako se ona ne bi urušila. Baš kao i njegov prethodni film i "Legenda o utvrdi Suram" je pravi avangardni vizualni kolaž u kojem se miješaju gruzijski folklor i tradicija s fantazijom i svijetom iz mašte jednog nenadmašnog kreativca. Riječ je o još jednom filmu s minimalnim dijalozima koji djeluje kao kolaž, a iako godinama ništa nije snimao, Paradžanov je još jednom potvrdio čudesan osjećaj za kadar.
Rijetko tko je uspio dostići razinu vizualne poezije poput Paradžanova, čovjeka koji je snimio tek četiri filma u razmaku od dvadesetak godina, a danas ga pamtimo kao jednog od najoriginalnijih i najmističnijih filmaša svih vremena. Za razliku od velike većine svojih kolega filmaša, Paradžanov je na film gledao prvenstveno, gotovo isključivo kao na vizualni medij te je gotovo potpuno odbacio standardnu fimsku naraciju. Njegove filmove pa i "The Legend of Suram Fortress" moglo bi se opisati kao unikatna djela koja je jednostavno nemoguće kopirati i oponašati pa stoga i ne čudi da su ga mnogi njegovi kolege nazivali i posljednjim filmskim revolucionarom.
Primjedbe
Objavi komentar