Kad netko praktički na početku filmske karijere snimi remek-djelo kao što je "Prije kiše", meni možda najdraži i najbolji film ex-yu kinematografije od početka devedesetih naovamo, onda je jasno da od svakog sljedećeg filma istog autora moram imati ogromna očekivanja. Možda su baš ta nerealna očekivanja od (za sada) posljednjeg filma Makedonca Milča Mančevskog dovela do toga da mi je njegova "Vrba" ili "Willow" bilo čak i malo razočaranje, no bez obzira na moja očekivanja, snimio je on još jedan kvalitetan, pametan, fino promišljen i zaokružen film. "Vrbu" je Mančevski zamislio kao triptih, tri priče, jedna koja se događa negdje u prošlosti na području današnje Makedonije i dvije u današnjem, modernom Skoplju, kojima su u središtu pažnje tri žene i njihova borba, čežnja i patnja, ali i cijena koju su spremne platiti kako bi postale majke.
U prvoj priči koja se, koliko mi se čini, zbiva negdje u srednjem vijeku, upoznat ćemo mladi par koji na sve načine pokušava dobiti dijete. Godine i godine prolaze, a Donka (Sara Klimoska) nikako da zanese i konačno će se ona i njen muž za pomoć obratiti lokalnoj babi vračari. Ona će im pristati pomoći, ali uz jedan uvjet - prvorođeno dijete moraju dati njoj. Naravno, kada stigne vrijeme za primopredaju da to baš i neće ići tako lako, a u sljedećim dvjema pričama putujemo u današnje Skoplje, gdje ćemo upoznati dvije sestre, Rodnu (Natalija Teodosijeva) i Katerinu (Kama Točinovski) koje su u istim problemima. Nijedna od njih također ne može imati dijete, a svaka od njih će na svoj način taj problem pokušati ispraviti.
Fino Mančevski povezuje ove tri priče i obrađuje temu koja je itekako aktualna i s kojom su se, nažalost, mnogi parovi susretali, a i danas se susreću. Na koji način nemogućnost imanja djece utječe na živote tih ljudi, u ovom slučaju prvenstveno žena, i kako to utječe na njihove živote i odnose s bližnjima, tema je kojom se prvenstveno bavi film kojim Mančevski kao da i propitkuje koja je uloga i pozicija žene bila nekoć, a koja je u današnjem društvu. Što se to promijenilo u odnosu na nekoliko stoljeća unazad kad je gotovo jedina funkcija i zadaća žene bila da na ovaj svijet donese potomke svom mužu, a što se to očekuje od nje danas. Ostavlja tu Mančevski dosta toga otvorenim da si gledatelj sam interpretira, a kao svojevrsni lajtmotiv kroz cijeli film se provlači upravo stablo vrbe koje će u prvoj priči imati važnu ulogu kod rituala začeća, no vrba će se pojavljivati i kasnije u nekim ključnim momentima.
Iako "Vrba" nije na razini "Prije kiše" (s kojim se, uostaom, ne može uspoređivati ipak nijedan njegov kasniji film), svejedno je to bio dobar i zaokružen film u kojem Mančevski fino kontrastira tradiciju i modernost. Tako se i vizualno prvi segment filma koji se zbiva u prošlosti bitno razlikuje od sljedeća dva. Dok u prvom imamo gotovo pa netaknutu prirodu koja okružuje siromašni mladi par, u drugom dijelu vidimo modernu makedonsku prijestolnicu sa svim tim grandioznim spomenicima, fontanama. Tako u jednoj od njih Mančevski i snima scenu u kojoj se i referira na svoje remek-djelo koje počinje rečenicom da muhe grizu što znači da će uskoro kiša. A ovdje se Rodna i njeno društvo koje sa strane zarađuje glumeći osobe iz makedonske povijesti za turiste iz Japana i Koreje, od kiše sklanja u podnožje spomenika i jedan lik drugome kroz smijeh kaže da je jasno kako pada kiša jer grizu muhe.
Primjedbe
Objavi komentar