Poljska je svijetu filma dala toliko velikih filmaša i toliko sjajnih filmova da je zapravo jako teško povjerovati da je tek u veljači 2015. godine jedan poljski film konačno dobio Oscara za najbolji strani film. Zemlja koja je dala autore poput Romana Polanskog čije se stvaralaštvo ipak više veže uz zapadnu Europu i Hollywood, Andrzeja Wajdu, Krzystofa Kieszlowskog, Jerzyja Skolimowskog, Jerzyja Kawalerowicza, Andrzeja Zulawskog, Agnieszku Holland, morala je čekati sve dok se iz Velike Britanije u Poljsku nije vratio Pawel Pawlikowski. On je karijeru u Engleskoj počeo kao snimatelj dokumentaraca za televiziju pa je potom ondje početo snimati i ne pretjerano zapažene filmove, a već prvim filmom koji je snimio po povratku u domovinu uspio se svrstati uz bok najvećim poljskim sineastima svih vremena.
Taj status kasnije je još potvrdio s "Hladnim ratom", no već sa "Idom" je Pawlikowski pokazao da je autor s jasnom vizijom i zapravo je prava šteta što je tek u kasnim pedesetim godinama života počeo snimati autorske filmove. Uz okomitu crno - bijelu fotografiju, statičnu kameru, majstorsko kadriranje i ne samo impresivan casting, već i nevjerojatan rad s glumcima među kojima je i debitantica Agata Trzebuchowska koja je utjelovila naslovnu junakinju. Nju je zapravo sasvim slučajno zapazio prijatelj Pawlikowskog dok je sjedila u nekom varšavskom kafiću i čitala knjigu te uopće nije razmišljala o glumačkom pozivu. Pristala se susresti s redateljem koji je glumicu za glavnu junakinju već bezuspješno tražio među 400 glumica i brzo su se dogovorili, a i ta trivija potvrđuje koliki je zapravo Pawlikowski perfekcionist.
Taj njegov perfekcionizam očituje se i u svakom kadru koji je do najsitnijeg detalja isplaniran, ušminkan, jednostavno savršen i predivan iako producenti filma baš i nisu bili oduševljeni kada su čuli da planira snimati crno - bijeli film u okomitom 4:3 formatu. To je odlučio jer se radnja "Ide" zbiva 1962. godine i zajedno sa snimateljima želio je da film vizualno bude identičan poljskim filmovima koji su se snimali u tom razdoblju. I filmom koji traje tek nešto više od 80 minuta uspio je Pawlikowski prodrijeti u dubinu moderne poljske povijesti te ratnog i poslijeratnog razdoblja te podjednako podsjetiti i na zločine za vrijeme komunizma i za vrijeme Holokausta. Anna je mlada Poljakinja koja se 1962. godine planira zarediti i postati opatica. Ona je ratno siroče, a nekoliko tjedana prije zaređenja upoznaje svoju tetku, nekadašnju komunističku državnu tužiteljicu Wandu Gruz (Agata Kulesza), jedinu živu članicu njene obitelji koja će joj otkriti da su joj roditelji bili Židovi i da su oni ubijeni za vrijeme rata te da se ona zapravo naziva Ida.
Ida i Wanda će potom krenuti na put u poljsku provinciju kako bi saznali što se točno dogodilo s Idinim roditeljima te kako i gdje su oni skončali. I dok je Ida povučena, samozatajna, šutljiva i potpuno zatvorena 18-godišnjakinja, Wanda je sušta suprotnost. Cinična žena u četrdesetima koja je već odavno izgubila sve iluzije za komunizam kojem se priklonila za vrijeme rata i koja je svjesna koliko je sve to izopačeno jer je i sama sudjelovala u brojnim poslijeratnim procesima. Iako je potraga za istinom o Idinim roditeljima središnji dio radnje, ujedno će to biti i put Idinog sazrijevanja i samootkrivanja. Susret s Wandom i putovanje kod nje će izazvati potpuni kaos i dovesti do potrage za identitetom, a usput će vjerojatno po prvi puta vidjeti kako zaista izgleda zemlja koja se još nije oporavila od užasa koje je pretrpila u ratu da bi je odmah potom zadesila nova katastrofa. Pokazao se Pawlikowski ovom maestralnom dramom kao vrstan filmski liričar na tragu Rusa Andreja Tarkovskog jer "Ida" je podjednako i film trenutaka, razmišljanja i promišljanja te ugođaja.
Primjedbe
Objavi komentar