Iako možda i nije tako poznat kao njegovi sunarodnjaci Bela Tarr ili Istvan Szabo, Miklos Jancso svakako spada u prvi ešalon mađarskih filmaša. Na vrhuncu kreativnosti bio je on šezdesetih i sedamdesetih, a "Igy jöttem" ili "My Way Home" spada u uzak krug njegovih najpoznatijih i najboljih filmova. Zapravo, bio je to prvi njegov veliki film nakon kojeg je nanizao još nekoliko uspješnica, posebno "Red Psalm" za koji je dobio nagradu za najboljeg režisera u Cannesu. U "M Way Home" vodi nas on u završne dane II svjetskog rata i to negdje u stepe Sovjetskog saveza odakle se 17-godišnji mađarski vojnik pokušava vratiti kući.
No, neće to ići nimalo lako jer dva puta će ga uhvatiti sovjetske trupe, jednom će ga pustiti, drugi put će pobjeći, a "My Way Home" je možda savršen primjer Jancsovog liricizma. Provlače se tu njegove standardne teme - nasumično nasilje kao konstanta ljudske prirode, zlouporaba moći, a sve to uklopljeno u prekrasne eksterijere. Stilski je pomalo na tragu filmova kakve je gotovo istovremeno počeo snimati i slavni sovjetski filmaš Andrej Tarkovski, nenadmašni filmski umjetnik i poeta.
Tijekom svojih putešestvija, 17-godišnji mađarski vojnik sprijateljit će se s mladim sovjetskim vojnikom, bez obzira što se međusobno ne razumiju, a iako okolnosti i okruženje u kojima se nalaze nije nimalo ugodno i prijeti im opasnost, ipak su to mladići željni života. Film je to snimljen s puno stila i prepun simbolike na koji se može gledati i kao na alegoriju, antiratnu dramu o slučajnom prijateljstvu dva mladića koji naizgled nemaju ništa zajedničko, no zapravo su jako slični.
Primjedbe
Objavi komentar