Dvoje vjerojatno najpoznatijih talijanskih glumaca svih vremena, Sophia Loren i Marcello Mastroianni zajedno su (ako sam pronašao točan podatak) nastupili u čak 17 filmova, a jedna od najpoznatijih suradnji bila je u za Oscara nominiranoj drami Ettorea Scole. Ova subverzivna i minimalistička drama odvija se zaista na "poseban" dan odnosno 4. svibnja 1938. godine kada je Führer stigao u Rim u posjet svom prijatelju Duceu. Oduševljenje vlada među ljudima, jedan veliki vođa stiže u povijesnu posjetu drugome, gotovo pa nema Rimljanina koji nije otišao pozdraviti Mussolinija i Hitlera. U uvodu filma Scola koristi dokumentarne arhivske snimke i faktografski prikazuje to sladostrašće prosječnog čovjeka u dvojici diktatora.
Uvjereni su svi oni da se stvara novi svjetski poredak i da će Njemačka i Italija biti vođe vrlog, novog svijeta. Oni koji su protiv tih suludih, totalitarnih režima u velikoj su manjini i vjerojatno drže jezik za zubima znajući da im se ne piše dobro ako samo i pomisle na kritiku. Na slet se zaputila i cijela Antoinettina (Loren) obitelj. Njen muž Emanuele je gorljivi fašist i poveo je njihovo šestero razmažene djece na paradu, a ova tipična sredovječna, izrađena kućanica ostala je kod kuće kako bi se posvetila kućanskim poslovima. No, kada papiga ove obitelji pobjegne iz krletke, ispostavit će se da Antoinetta nije jedina koja je ostala u zgradi.
Papiga će sletjeti točno uz prozor stana Gabrielea (Mastroianni), samca koji je po zanimanju novinar i dobio je otkaz zbog svojih antifašističkih stavova. Očito je on načitan čovjek, intelektualac koji je zapravo sušta suprotnost Antoinetti, zanimljiv tip koji je očito prošao svijeta dok se ona, bit će, godinama nije maknula od šporeta, a ona će ga zapravo prekinuti u pokušaju samoubojstva. Gabriele je homoseksualac koji bi ubrzo trebao biti deportiran na Sardiniju, a Antoinetta će se i ne znajući za to upustiti u flert sa šarmantnim tipom. Njihov odnos do kraja će ostati na platonskoj razini, a njih dvoje zapravo su bespomoćne individue koje će jedna u drugoj prepoznati da su zapravo dosta slični. Jer iako je okružena velikom obitelji, Antoinetta je usamljena gotovo kao i Gabriele i susret s njim tek kao da će u njoj probuditi spoznaju da je ona svedena na ulogu majke, žene i kućanice i da ni ne može očekivati nešto bolje i više.
Snimio je Scola iznimno kompleksnu, duboku, subverzivnu dramu punu simbolike kroz neke sive filtere i čini se više da je to crno - bijeli film, nego film u boji pa i vizualno djeluje to otužno, besperspektivno, bespomoćno. Film je to koji na precizan način prikazuje stanje duha nacije u to vrijeme i oduševljenje velike većine ljudi totalitarnim režimima, a puno toga vrti se u Scolinom djelu oko životnih uloga i predodređenosti. Antoinetta je tako prava majčinska figura, gotovo role-model u fašističkoj Italiji, žena koja se prihvatila svojih zapravo isključivih dužnosti, odnosno rađanja i odgoja djece te je ništa drugo i ne zanima.
Teme poput demografske obnove očito su vrlo bitne svim tim totalitaristima, bilo s lijeve, bilo s desne strane političkog spektra pa je tako i Mussolini 1933. godine uveo financijske bonuse za velike obitelji. S druge strane, koju godinu ranije uveden je porez na samce jer, logično, oni koji nemaju djecu, neprijatelji su režima i naroda te je i red da stoga plaćaju veće poreze. A Gabriele je ktome i homoseksualac, što znači i dodatni izdajnik! Iako majka kućanica i marginalizirani homoseksulac intelektualac zaista ne mogu biti različitiji i dva potpuno različita svijeta, ta svedenost u određene ladice od strane režima kao da će dovesti do zajedničke dodirne točke za koju do tada možda i nisu znali. Iako se do kraja puno toga i neće promijeniti u Antoinettinom životu te će ona i nakon susreta s Gabrieleom ostati poslušna majka i kućanica, žena kao iz udbženika svakog konzervativnog poretka, u njoj kao da će se ipak probuditi neki unutarnji otpor fašizmu i kao da će joj postati jasno o kakvom se režimu radi.
Premda vjerojatno ne spada u onu prvu klasu talijanskih filmaša, Ettore Scola (1931.-2016.) bio je iznimno plodan scenarist i režiser koji u karijeri koja je trajala više od pola stoljeća režirao četrdeset, a napisao osamdeset filmova. "A Special Day" ili "Una giornata particolare" svejedno strši u njegovom opusu i film je to koji mu je donio Zlatni globus i nominaciju za najbolji strani film.
Primjedbe
Objavi komentar