I ova romantična SF drama danas je jedan od onih gotovo pa zaboravljenih
filmova, a priča koja na prvu možda zvuči pomalo bedasto, iznenađujuće dobro tu funkcionira.
Snimio je "Charly" Ralph Nelson prema kratkoj priči "Flowers of
Algernon" Daniela Keyesa iz 1958. godine, no najzaslužniji za snimanje
ovog filma je Cliff Richardson. On je Charlyja još počekom šezdesetih
glumio u epizodi neke televizijske serije. Nakon što se pedesetih i nije uspio
probiti na filmskoj sceni, Richardson je već početkom šezdesetih postao velika
televizijska zvijezda, a uloge koje je on glumio u TV filmovima i serijama,
nerijetko su u filmskim verzijama proslavile neke druge glumce. Zato je sam
odlučio otkupiti prava na knjigu nadajući se da će sam na filmu ovaj puta
odglumiti istu ulogu.
Prvo je za scenarij angažirao poznatog pisca Williama Goldmana koji je kasnije osvojio Oscare za "Butch Cassidy i Sundance Kid" i "Sve predsjednikove ljude", no nije bio zadovoljan njegovom verzijom pa je uzeo Stirlinga Silliphanta. On je pak godinu ranije osvojio Oscara za Jewisonov "In the Heat of the Night", a Richardsonu se upornost isplatila jer je i sam za ovu ulogu osvojio Oscara za najbolju glavnu ulogu. Charly Gordon je mentalno i emocionano potkapacitirani tip u tridesetima koji želi napredovati. Posljednje dvije godine on pohađa večernju školu u Bostonu, uči čitati i pisati, no baš mu i ne ide. Radi on kao domar u pekari gdje se kolege stalno sprdaju iz njega, a emocionalno je on na razini djeteta od sedam ili osam godina pa ne čudi da se s klincima ponekad i igra.
Alice (Claire Bloom) je učiteljica koja radi s Charlyjem i predložit će ona znanstvenicima koji se bave istraživanjem mozga da bi on mogao biti savršena prilika za njihove eksperimente. Upravo su oni na laboratorijskim miševima kirurškom metodom uspjeli povećati inteligenciju, a Charly se nameće kao idealan izbor za ljudskog pokusnog kunića. Nesretni Charly konstantno gubi utrke s mišem Algernonom u nekim jednostavnim zadacima i to ga nevjerojatno frustira pa će pristati sudjelovati u ovom eksperimentu. Jasno da će se rezultati operacije pokazati ohrabrujućima pa će se tako Charly iz klasičnog morona nakon nekog vremena gotovo pretvoriti u genijalca.
No, neće mu to u početku donijeti previše sreće. Čim skuže da više nije glup i da više nije spadalo, dobit će otkaz u pekari, a vrlo brzo izgubit će i prijatelje kojima je, shvatit će, služio tek kao netko iz koga su se mogli izrugivati i netko uz koga se osjećaju pametnim. Činit će mu se da su ga ljudi više voljeli dok je bio idiot, a čini se kao i da je bio puno sretniji dok je imao kvocijent inteligencije jedva 60. I začudo, ova neobična priča uspijeva prvenstveno ne zahvaljujući samoj premisi o moronu koji će postati pametan, već zahvaljujući sjajnoj izvedbi Richardsona.
Gledatelj shvaća koliko će njegova osobnost doći u krizu identiteta i kako će se situacija razvijati bitno drukčije od onoga što je zamišljao dok nije ni znao što je apstraktno razmišljanje. Richardson je od Charlyja stvorio lik do kojeg nam je zbilja stalo i lik u čiju se poziciju pokušavamo staviti. Pomalo će on sebe vidjeti kao frankensteinovskog lika, a funkcionira čak i veza između njega i Alice kojoj je očito stalo do njega, no ne može pojmiti što se točno zbiva u njegovoj glavi. Topla je to i pomalo subverzivna romantična SF drama snimljena u pomalo stiliziranom novoholivudskom stilu koja je ujedno i zanimljiva društvena kritika koja je i danas aktualna.
Primjedbe
Objavi komentar