Dugo očekivana vikinška fantazija iznimno talentiranog Roberta Eggersa ipak se pokazala kao određeno razočaranje. Ne može se Eggersu osporiti da je "The Northman" tehnički i artistički sjajno napravljen film, skupi srednjovjekovni spektakl kakve su danas iz kina uglavnom istisnuli superjunaci i slične budalaštine, no od filma koji je radio autor "Vještice" i "Svjetionika" ipak sam očekivao nešto više. Opet je tu problem vjerojatno bio s mojim očito nerealno visokim očekivanjima i nadanjima da će Eggers snimiti povijesni spektakl kakav još nismo imali prilike gledati. Neki savršeni miks "Conana" i "Markete Lazarove", blockbusterskog mainstreama i art-filma, nešto poput nenadmašnih Boormanovog "Excalibura" ili Refnove "Valhalla Rising", no to se nije dogodilo i "Sjevernjak" je zapravo film kakav smo već više puta imali prilike gledati.
Već je poznato da je radnju Eggers osmislio prema nordijskog legendi o princu Amlethu po kojoj je i William Shakespeare osmislio "Hamleta". Nesumnjivo je ova priča poslužila i kao inspiracija za "Conana", a zato i ne čudi da dobrim dijelom po priči "The Northman" podsjeća na kultni Miliusov film. Nakon što mladom Amlethu (Alexander Skarsgard) njegov stric Fjölnir (Claes Bang iz Östludnovog "Square") ubije oca, ujedno svog polubrata Aurvandila (Ethan Hawke) i uzme njegovu majku Gudrun (Nicole Kidman kojoj je Skarsgard prije nekoliko godina u seriji "Big Little Lies" glumio muža, a sada joj je to sinek) za ženu, on će se zakleti na osvetu. Naravno da će do te osvete trebati proći puno vremena. Prije toga će se Amleth iz dječaka pretvoriti u gotovo pa krvožednu životinju, vikinškog borca koji sa sličnima harači prostorom današnje Rusije i doslovno pije krv svojih suparnika.
Kad upozna mladu rusku robinju Olgu (Anya Taylor-Joy koja je u Eggersovoj "Vještici" imala prvu, za sada i najbolju ulogu), počet će i njegova transformacija, no vidjet ćemo može li želja za ljubavi i mirom prevladati krvožedni osvetičnki nagon. Pomalo banalnu i bezbroj puta viđenu priču, Eggers je nadopunio s prikazima brojnih nordijskih rituala koje je, poznavajući njegov pristup, izučio do u detalja. Stvarnost i realizam koji prati glavnu naracijsku liniju i Amlethov put isprepliće se s fantazijom, magijom, mitologijom i nordijskom religijom pa imamo tu puno čarobnjaštva pa i samog Odina s aparatićem za zube koji vozi kočiju prema Valhali.
Sve tu od prve do posljednje scene izgleda impresivno i veličanstveno, no po tom pitanju ništa manje nisam ni očekivao. Island na kojem je film u cijelosti snimljen se također očekivano pokazao kao savršena kulisa i fantastično je Eggers oživio tipična vikinška sela i prikazao tadašnji način života. Jasno nam je kako je to okrutno vrijeme bilo i kakav je to bio stil života u kojem su ljudi odgajani da bi bili savršeni ubojice, a odlazak u krvave i nasilne pohode za njih je bilo kao što je nama odlazak na posao. Sve je to i više nego impresivno, posebno završna scena koja mi je izgledala kao da je riječ o nekim polubogovima iz grčke mitologije, no svejedno mi je to ostalo dosta banalno i potpuno jednoznačno.
Nema tu, kao u prethodnim Eggersovim filmovima, ni malo misterije, hermetike i sve je tu potpuno jasno na prvu. Iako je spremio neka iznenađenja, priča je tu više, manje potpuno očekivana, a ni gluma mi nije bila nešto posebno upečatljiva. Nije mi jasno zašto se i dalje forsira to pričanje engleskog na nekom čudnom dijalektu s pokušajem valjda nordijskog naglaska (Olga naravno spika onaj klasični rašn ingliš k'o da joj je Rade Šerbedžija bio učitelj) i to mi uvijek djeluje nekako iritantno i bedasto. Svi oni koji vole povijesne spektakle, prvoklasnu akciju pa i sword and sorcery fantaziju na tragu Conana, sasvim sigurno sa "Sjevernjakom" neće promašiti, no izgleda da sam od ovog filma očito imao prevelika očekivanja i nadam se da će se Eggers nakon ovog blockbusterskog izleta vratiti onome što je prije radio.
Primjedbe
Objavi komentar