Rosa (Candela Pena) je 45-godišnjakinja koja živi i radi u Valenciji kao kostimografkinja za filmove, no ona je ujedno i praktički jedina pouzdana osoba i oslonac za svoju cijelu prilično disfunkcionalnu obitelj. I njen brat Armando (Sergi Lopez) i sestra Violeta (Nathalie Poza) brigu o starom i bolesnom ocu Antoniu (Ramon Barea) prepustili su Rosi, a koliko god mogu, prebacuju na nju i sve ostale obveze. Rosa ima odraslu kćer Lidiu (Paula Usero) koja živi u Engleskoj, no i ona će se pojaviti na maminom kućnom pragu sa svojim problemima i blizancima s kojima je otišla od muža. U jednom trenutku Rosi će očito prekipjeti. Neće više moći izdržati da se svi pouzdaju u nju i uzimaju je zdravo za gotovo te će ostaviti sve, zaputiti se u rodno mjesto i ponovno otvoriti krojačku radnju pokojne mame.
No, to neće biti sve. Kako bi svim članovima obitelji pokazala da je ona postala jedna nova Rosa, organizirat će vjenčanje sa samom sobom. Naravno da će sve to voditi do cijelog niza nesporazuma i da će ionako kaotična obitelj u kojoj nitko nikog ne sluša i svi su u nekim svojim brigama i problemima te praktički svi gledaju samo sebe, upasti u još veći kaos. Iako možda na prvu priča filma koji je napisala i režirala ugledna španjolska glumica koja se kasnije prometnula i u autoricu Iciar Bollain djeluje možda sladunjavo i kao da je ispala iz nekog self-help priručnika, čak to solidno i funkcionira. Nije ovo jedna od onih romantičnih komedija ili humornih drama uz koje će se gledatelj nešto posebno smijati, no djeluje ipak sve to životno i stvarno i gledatelj vrlo lako može razumijeti Rosine razloge za taj potez.
Udaja za samu sebe bit će više neki simbolički potez i događaj kojim je mislila označiti početak nastavka života kojeg je odlučila proživjeti onako kako ona hoće, a ne onako kako drugi od nje žele. No, jasno da kad članovi obitelji čuju da se Rosa udaje, automatski će pomisliti da se radi o klasičnoj udaji i u maleno katalonsko mjestašce sjatit će se rodbina iz svih krajeva Španjolske. Priča tu funkcionira zahvaljujući ne samo solidnom scenariju, već i kvalitetnoj glumačkoj postavi koju predvodi Pena u ulozi pomalo subverzivne i izokrenute verzije Pepeljuge. Odiše "Rosa's Wedding" ili "La boda de rosa" nekim optimizmom, nesumnjivo ima ovaj film i određeni šarm, bez obzira što tematski i nije neka priča kakve inače preferiram. Imalo je "Rosino vjenčanje" na kraju i osam nominacija za nagradu Goya, među njima i za najbolji film, režiju, originalni scenarij i glavnu glumicu, no na kraju je osvojio tek dvije - za najbolju originalnu pjesmu te Poza za sporednu žensku ulogu.
Primjedbe
Objavi komentar