Božja čekaonica u debitantskom dugometražnom filmu ne pretjerano poznatog američkog glumca Tylera Riggsa je floridski grad Tampa. Tako barem misli 17-godišnja Rosie (Nisalda Gonzalez), talentirana glazbenica koja provodi ljeto u društvu dvije najbolje prijateljice i sanja kako će se zaputiti u New York i ondje pokušati ostvariti glazbenu karijeru. No, počet će se ona družiti s nešto starijim dilerom Julesom (Matthew Leone je u Tribeci dobio nagradu za najboljeg glumca), baš očigledno antipatičnim ljigavcem na kojeg je upozoravaju prijateljice, iako se jedna od njih njoj iza leđa ševi upravo s Julesom. Tim muljatorom zblajhane kose nije oduševljen ni Rosiein otac Nino (Ray Benitez), fizički radnik koji je sve podredio sreći i uspjehu svoje kćeri.
Paralelno s tom glavnom narativnom linijom o ljetnoj romansi dvoje mladih, pratimo i sudbinu Brandona (utjelovio ga je sam Riggs), nešto starijeg tipa koji je izašao iz zatvora poslije 12 godina gdje je ležao zbog ubojstva. Iako se neko vrijeme čini da njegovo prisustvo i nema neke veze s osnovnom pričom, njihovi će se putevi na kraju spojiti, a Brandon je ujedno i narator što djeluje pomalo zbunjujuće, pretenciozno i nepotrebno. Iako "God's Waiting Room", uostalom kao i sam naziv filma, djeluje pomalo pozerski i Riggs se odlučio za neki stilizirani naturalizam kakav vidimo valjda u svakom drugom amreričkom indie filmu, do kraja je to ispalo sasvim solidno.
Pokušao je pa i djelomično i uspio Riggs uhvatiti kontraste najsunčanije američke savezne države koja iz daleka možda i izgleda kao zemlja iz snova (posebno za penzionere za sjevera na čijim zabavama Rosie nastupa i tako zarađuje džeparac), no za mlade koje ovdje upoznajemo, ona doslovno izgleda kao čistilište. Kao mjesto u kojem moraju proživjeti mladost i u kojem ljudi poput njih nemaju perspektive i sudbina im je čišćenje bazena bogataša, konobarenje, vrtlarenje ili bauštela. Uspio je Riggs izgraditi zanimljive odnose među likovima, a zapravo najslabije i nekako neprirodno djeluje lik koji je ostavio za sebe i čije prisustvo uglavnom nema veze s pričom, a kada se poveže, djeluje on kao neki deus ex machina.
Primjedbe
Objavi komentar