Iznimna, ali mračna i šokantna coming-of-age drama snimljena prema istinitim događajima vodi nas u Čile pred sam kraj Pinochetove diktature. Vrijeme radnje je 1989. godina, a mjesto radnje je Colonia dignidad, izolirana kolonija koju su u središnjem Čileu još početkom šezdesetih osnovali Nijemci koji su se nakon II svjetskog rata doselili u Južnu Ameriku. Naravno da su mnogi od tih Nijemaca bili odbjegli nacisti, a priču o životu ondje pratimo iz perspektive siromašnog 12-godišnjeg čileanskog dječaka Pabla koji je dobio stipendiju za pohađanje škole u toj dobrotvornoj ustanovi.
Prvo zvono za uzbunu koje sugerira da Colonia dignidad baš i nije tipična dobrotvorna ustanova je činjenica da je ograđena bodljikavom žicom kao da je koncentracijski logor, a vidimo tu i letke u kojima se traže ljudi nestali bez traga za vrijeme diktature. Ubrzo će nam postati jasno da je Colonia dignidad sve samo ne normalna odgojna ustanova, već da ta bizarna zajednica u kojoj gotovo isključivo žive Nijemci funkcionira kao neka zatvorena religijska zajednica, kao suludi i apsurdni kult s karizmatičnim vođom koji je zapravo potpuni sadist, pedofil i manijak.
Znatiželjnom i bistrom 12-godišnjaku od početka će postati jasno da je mjesto u koje je stigao sve samo ne normalno, no ipak je on dječak koji je odgojen da bude poslušan, sluša odrasle jer bi u suprotnom mogao biti kažnjen. A kazne su ovdje prilično ekstremne i bolne te će Pablo polako razotkrivati da se ondje događaju jezive stvari. U početku će on u liku vođe zajednice kojeg nazivaju Ujak Paul čak i vidjeti autoritet i trudit će se slušati ga i udovoljavati mu jer čovjek je to koji uživa ogromno poštovanje i izvan zidova (ili bolje rečeno žica!) kolonije. Kvragu, ondje dolazi i supruga predsjednika Pinocheta i svi hvale to pravo njemačko čudo na jugu zemlje, a Pablo si misli da ga instinkti moraju varati kad osjeća da nešto tu ne valja.
Nažalost, njegovi instinkti će se pokazati nepogrešivi, a snimio je čileanski autor Matias Rojas Valencia stiliziranu misterioznu dramu koja je iznimno uznemirujuća iako zapravo ništa od tih užasa eksplicitno i ne vidimo. Snimljen je ovaj film s puno stila i pomalo u magijsko - realističnom stilu s finom i čistom uglavnom statičnom kamerom i uz duge kadrove te uz pomno dekoriranu i estetiziranu scenografiju i kompletan produkcijski dizajn. Snimljen je ovaj film pomalo na način da sve to djeluje kao nadrealna i bizarna noćna mora i Valencia očito intencijski potencira tu bizarnost, ali i jezivost likova i samog okruženja. No, ono što najviše šokira je spoznaja koliko je vođa kolonije uspio isprati mozak praktički svima koji ondje žive, ne samo djeci, već i odraslima, a dijelom je jasno i zašto. Svi oni žive u smrtnom strahu ne samo od njega, već i od božje kazne, a mlađahni Pablo djeluje kao jedina osoba ondje koja se ne želi pomiriti sa sudbinom.
Na samog kraju filma saznajemo da je Colonia dignidad sedamdesetih poslužila i kao mučilište za žrtve Pinochetovog režima i da je kolonija u kojoj su živjeli miroljubivi i religiozni Nijemci zapravo bila samo paravan za nezamislive gadosti. Lik ujaka Paula nesumnjivo je osmišljen prema Paulu Schäferu, dugovječnom vođi kolonije i pedofilu koji je početkom šezdesetih i pobjegao iz Njemačke kako bi izbjegao optužbe za seksualno zlostavljanje djece. Na poziv tadašnje konzervativne čileanske vlade skrasio se ondje i ubrzo ustavio koloniju u kojoj su se događale jezive, nezamislive stvari, a danas je mjesto gdje je nekoć bila Colonia dignidad otvoreno kao odmaralište za turiste.
Primjedbe
Objavi komentar