Glauber Rocha i danas se smatra najutjecajnim i najvažnijim brazilskim filmašem, utemeljiteljem tamošnjeg modernističkog filmskog pokreta Cinema Novo koji je, kao i u ostalim dijelovima svijeta, bio određeni odgovor i reakcija na klasičnu i tradicionalnu kinematorgafiju. Iako je Rocha snimio tek tri bitna filma, njegov utjecaj na brazilsku i južnoameričku kinematografiju općenito je nevjerojatan, a prvi od ta tri filma snimljenih šezdesetih bio je upravo "Black God, White Devil" ili "Deus e o Diabo na Terra do Sol" u originalu. Rocha je čovjek iznimno zanimljive biografije koji nije imao formalno filmsko obrazovanje, a nakon što je dvije godine studirao pravo, odlučio se posvetiti filmu.
Već kao 16-godišnjak sredinom pedesetih pisao je za novine o filmovima, a krajem pedesetih se priključio radikalnoj ljevici i bio je jedan od osnivača stranke koja se zalagala za revoluciju proletarijata i napuštanje sustava novca. Zato i ne čudi da je filmove snimao praktički bez budžeta, u gerilskim uvjetima, a bio je u ranim dvadesetim godinama kada je snimio ovaj film, avangardnu crno - bijelu metaforičku pustolovnu dramu koja se danas smatra jednim od najvažnijih brazilskih filmova. Sva tri Rochina ključna filma premijerno su prikazana u Cannesu, a filmovi su to u kojima na simboličkoj razini kritizira političku situaciju u zemlji i svijetu i iznimno je kritičan ne samo prema državi, već i prema crkvi, drugom stupu opresije prosječnog, siromašnog čovjeka.
Iako se radnja ovog filma odvija četrdesetih godina 20. stoljeća, čini se kao da bi to moglo biti i stotinjak godina ranije za vrijeme rane brazilske republike. Tijekom velike suše i gladi, stočar Manuel (Geraldo Del Rey) ubija veleposjednika koji ga pokuša prevariti te skupa sa ženom Rosom (Yona Magalhaes) on bježi u brda. Ondje će se pridružiti mističnom crnom propovjedniku i samoproglašenom svecu koji se zalaže za radikalna nasilna rješenja problema siromaštva, a kasnije će im se put spojiti i s ozloglašenim razbojnikom i odmetnikom Cariscom (Othon Bastos). Film je to u kojem je Rocha pokušao spojiti naturalizam i autentičnost s avangardnim odnosno misticizmom, nadrealizmom i simbolizmom, a iako je jasno da je od trenutaka snimanja filma prošlo puno godina, ipak sam od "Crnog boga, bijelog đavla" očekivao nešto više.
Bile su to godine kada se i film počeo upotrebljavati kao moćno sredstvo u političkoj borbi i brojni uglavnom lijevi filmaši pokušavali su sredinom šezdesetih izravno ili neizravno progovoriti o društveno - političkoj situaciji u zemlji. Godina 1964. u Brazilu je ostala zapamćena i kao nulta godina vojne diktature odnosno godina u kojoj je vojnim udarom svrgnut demokratski ljevičarski predsjednik Joao Goulart. Iako je Rocha svoj film snimio još tijekom 1963. godine, "Crni bog, bijeli đavao" je metaforička drama s nimalo skrivenim političkim porukama i subverzivna parabola koja udara u tada vodeće društvene i religijske dogme. Već početkom sedamdesetih Rocha je završio u egzilu, a iako je nastavio snimati filmove nije više snimio niti jedan važan film da bi se u Rio de Janeiro vratio tek nekoliko dana prije smrti 1981. od infekcije pluća sa samo 42 godine.
Primjedbe
Objavi komentar