Dugometražna libanonska debitantica Mounia Akl na festivalu u Veneciji predstavila se upečatljivom i sjajno promišljenom dramom čija je radnja smještena u njenu zemlju u bliskoj budućnosti. Walid (Saleh Bakri) i Souraya (Nadine Labaki) još prije osam godina odlučili su s kćerima iz zagađenog i nemirnog Bejruta preseliti u okolne planine. I vidimo odmah na početku da su uspjeli oni izgraditi ondje svojevrsnu utopiju, gotovo pa samoodrživu oazu mira u prirodi koja je daleko od svih političkih previranja, nemira i problema. Walid je nekoć bio politički novinar, Souraya poznata pjevačica, a spojio ih je aktivizam i prosvjedi protiv korumpirane vlasti.
No, očito su u jednom trenutku oni potpisali kapitulaciju, odustali od svojih ideala i borbe, preselili u brda u okolici Bejruta pokušavajući živjeti sa što manje doticaja s ostatkom svijeta. No, iako su se oni trudili pobjeći od svijeta, svijet se odlučio približiti njima jer je vlada odlučila tik uz njihovu zemlju izgraditi smetlište. Uz smetlište se, jasno, postavlja i ogromni kip predsjednika kojem je očito pokušaj rješavanja pitanja zagađenosti grada još jedan u nizu predizbornih trikova, a takvo zadiranje u njihov životni prostor i onemogućavanje normalnog života, dovest će i do razdora ove obitelji.
Walida od početka upoznajemo kao jednog od onih bijesnih, ogorčenih idealista koji je očito dominantan karakter i sve mora biti po njegovom. I dok mlađa kćer Rim u njemu vidi idola, shvatit ćemo da Souraya i 17-godišnja kćer Tala sve više počinju preispitivati odluku o bijegu. Počet će Souraya sumnjati da je ideja o preseljenju bila kukavičluk i da su se trebali nastaviti boriti, a dok je Walid kako će samonametnuti egzil u brda sve riješiti, također shvaća da to nije bilo najbolje rješenje, no preponosan je i previše tvrdoglav da bi popustio.
I dok je i sam naziv filma pomalo ironičan jer je Costa Brava poznata rivijera u Kataloniji (koscenaristica filma je katalonska scenaristica i režiserka Clara Roquet pa tu možda treba tražiti odgovor na pitanje otkud taj naziv filma), riječ je o problemskom filmu koji itekako podsjeća na stvarnost iako se radnja događa u bliskoj budućnosti. Spominje se kako je ovaj par odlučio napustiti Bejrut nakon eksplozije, nakon što je grad postao užasno zagađen što je bilo osobit problematično jer je starija kćer astmatičarka. Sjajno Akl kontrastira tu gotovo pa utopijsku idilu koja si je ova obitelj naizgled uspjela stvoriti s hrpama smeća koje će im početi zatrpavati dvorište i više se ondje neće moći ni disati, a kamoli živjeti.
Film je to sa snažnom političkom porukom i s puno simbolike koji možda govori o problemima jedne obitelji iz Libanona, no vidimo da je to univerzalna tema i da je situacija gotovo svuda jednaka. Ljudi kojima smeta nepravda kao da su stavljeni pred izbor negdje pobjeći ili postati konformist, prihvatiti aktualno stanje i prilagoditi se. Borba i otpor kao da svuda postaju potpuno uzaludni i nemogući jer je to unaprijed izgubljena bitka. Tako je i Walidova sestra napustila Libanon i preselila ni manje, ni više u Kolumbiju te stalno zove brata i njegovu obitelj da joj se pridruže. U jednoj sceni netko od likova sjajno primjećuje da je nevjerojatno kako istovremeno svoju zemlju može tako voljeti i tako mrziti, a mislim da je to osjećaj poznat mnogima i s ovih naših prostora, razočaranih politikom pokvarenih lopova koji su zemlje doveli tu gdje jesu. Bio je "Costa Brava" fino promišljen, aktualan, zanimljiv film sa zanimljivim likovima i snažnom porukom.
Primjedbe
Objavi komentar