Odmah nakon premijere u Veneciji, biografska drama o Marilyn Monroe Australca Andrewa Dominika (Chopper, Assasination of Jesse James, Killing them Softly) izazvala je ogromne kontroverze. Mnogi su "Plavušu" prozvali najobičnijom eksploatacijom života slavne glumice koja je skončala predoziravši se tabletama u 37. godini i nastavak svega onog lošeg i ružnog što joj se događalo i za života. I možda to i jest tako jer "Blonde" je iznimno šokantna i eksplicitna hiperstilizirana biografija snimljena po istoimenoj knjizi Joyce Carol Oates koja je svrstana u žanr biografske fikcije. Točno tu negdje bih smjestio i Dominikov film jer "Plavuša" (srećom) nije jedna od onih napornih wikipedijskih biografija u kojima se suhoparno prepričavaju događaji i anegdote iz nečijeg života.
"Plavuša" je film u kojem je autor pokušao istražiti ono unutarnje u protagonistici, dokučiti tko je bila ta slavna i obožavana žena u koju je zaljubljen bio cijeli svijet. I ono što ćemo vidjeti u gotovo tri sata ovog filma, vrlo vjerojatno i nije bila stvarna Marilyn odnosno Norma Jean Baker, već Marilyn kakvu zamišlja autor filma, a nije nemoguće da sve to i nije tako daleko od istine. I dok su mnogi odbacili "Blonde" kao film koji eksploatira i zlostavlja Marilyn točno šezdeset godina nakon što je tragično umrla, film je to koji se dobrim dijelom bavi i njenom eksploatacijom za života. Film koji pokušava dokučiti što se to događalo s njenim životom kad su se svjetla reflektora ugasila i kako je zapravo izgledao njen život koji je od početka do kraja bio prožet tragedijama, nesrećama i osjećajem ostavljenosti i usamljenosti.
U uvodnim scenama tako vidimo Normu Jean početkom tridesetih dok je imala kojih šest ili sedam godina i živi s majkom Gladys (Julianne Nicholson), frustiranom alkoholičarkom i shizofreničarkom koja kćer krivi što ju je muž ostavio. Priča ona kćeri pijana i deluzivna da joj je otac bio velika faca iz Hollywooda i da će jednom doći po nju, a nakon svih silnih trauma s majkom koja će završiti u ludnici, Marilyn završava u sirotištu što samo produbljuje njene traume. Petnaestak godina kasnije, Norma Jean postaje Marilyn (Anna de Armas), prekrasna djevojka koja će nakon karijere fotomodela postati i glumica, no traume će se samo povećavati.
Od silovanja šefa studija, kasnije i samog predsjednika, prisilnih abortusa i spontanih pobačaja iako je silno željela imati dijete pa do ovisnosti o piću i lijekovima bez kojih kasnije nije mogla funkcionirati, dovest će do njene prerane smrti. I zaista je od početka pa do samog kraja to jedna tragična, šokantna pa i uznemirujuća priča o nesretnoj, traumatiziranoj, fragilnoj pa i psihički prilično nestabilnoj ženi koja je ujedno vjerojatno bila i prvi svjetski seks simbol. Što se skrivalo iza tog statusa i tko je zapravo bila žena koja se morala nositi s tim, to je ono što zanima Dominika i mislim da je itekako uspio uhvatiti tu tragičnu sudbinu.
Iako nam je od početka jasno da Marilyn želi slavu i da ona sanja kako će biti slavna i poznata glumica, vjerojatno i sama nije mogla zamisliti što će joj se dogoditi jednom kad to i dostigne. I na koji način. Vidjeli smo kako su brojne žene i glumice samo prije nekoliko godina prolazile u Hollywoodu i da su, nažalost, silovanja i zlostavljanja od strane moćnika iz te industrije bila nešto najnormalnije i da se godinama šutjelo o tome. Možemo tek zamisliti što se po tom pitanju događalo u vrijeme kad se Marilyn probijala i što su vjerojatno mnoge glumice iz razdoblja Zlatnog doba Hollywooda morale prolaziti od tih često izopačenih tipova koji su iskorištavali svoju poziciju.
Iznimno zanimljiv je "Blonde" i stilski i naracijski. Dominik se odlučio ovu priču iznijeti na hiperstiliziran način tako da je malo slika crno - bijela, malo je u boji, a osim toga mijenjaju se i formati fotografije. Sjajna je i Anna de Armas, mlada i prekrasna kubanska glumica koja je uvjerljiva u ulozi vjerojatne najveće i najpoznatije glumice 20. stoljeća koja je za muškarce predstavljala objekt seksualne želje i koju su svi željeli imati za sebe, na neki način spasiti. Dominik je sam rekao da mu je želja bila ispričati neku vrstu bajku o djevojci iz sirotišta koja kao da se izgubila u šumi Hollywooda i ne shvaćajući što bi je ondje moglo čekati i u tome je svakako uspio.
Primjedbe
Objavi komentar