Sedam godina čekali smo što će dvostruki oskarovac iz Meksika Alejandro Gonzalez Inarritu smisliti nakon "Revenenta" i "Birdmana", dva filma koji su ga nakon Johna Forda i Josepha L. Mankiewicza učinili tek drugim režiserom koji je uspio u uzastopnim godinama osvojiti Oscara. Čekanju je konačno došao kraj, a nakon debitantske "Pasje ljubavi" Inarritu se vratio kući, u Meksiko da bi snimio nadrealističku fantaziju koja stalno pleše između stvarnosti i fikcije i koja se pokazala kao veliko razočaranje. Kao nevjerojatno pretenciozan kvaziautobiografski pokušaj varijacije na temu Fellinijevih "Osam i pol", kaotična epopeja u kojoj kao da ni sam nije bio načisto čime bi se bavio pa je odlučio kao lopatom nabacati sve što ga muči.
Od kolonijalne povijesti Meksika i Hernana Cortesa, do egzistencijalne krize i krize identiteta koju proživljava. Od filozofskog lamentiranja o stanju društva i kako intelektualci poput njega tu danas jako male znače pa do tugovanja za gubitkom djeteta i to na podosta bizaran način. Od toga kako je on Meksikanac koji već dvadeset godina ne živi u svojoj zemlji, već u SAD-u te kako zapravo izdaleka on voli i idealizira Meksiko, lamentira o onome što bi i kako trebalo ondje napraviti, a zapravo ljude i zemlju uopće ne poznaje. Od toga kako je on intelektualac koji promišlja o svijetu i pokušava prikazati živote običnih ljudi i traži njihovo odobravanje, a te iste ljude zapravo nekako prezire i dok se pravi da mu nije stalo do njihovog mišljenja, užasno ga zaboli kad oni ne doživljavaju njegovu veličinu i važnost.
Sve to muči glavnog protagonista Inarrituovog filma, istraživačkog novinara i dokumentarista Silveria Gamu (odlični Daniel Gimenez Cacho) koji je zapravo neskriveni Inarrituov alter ego. On je još prije dvadesetak godina iz Meksika preselio u Ameriku jer se kod kuće borio s cenzurom, prijetnjama, pritiscima i nije se mogao baviti poslom koji je htio. U međuvremenu je on postao slavan u cijelom svijetu, a njegov novi film, doku-fikcija "False Chronicle of a Handful Truths" donio mu je najveće nagrade i priznanja. Uskoro on treba primiti nagradu u Los Angelesu, a prije toga i u Meksiku te se nakon godina izbivanja vratio sa sinom Lorenzom i suprugom Luciom (Argentinka Griselda Sicilliani) nakratko vratio kući.
Pa iako on vjeruje da je sretan i da ima ispunjen život, proganja ga gubitak sina Matea koji je umro samo dan nakon rođenja. Tako u ovih nešto više od dva i pol sata pratimo Silveriove susrete s nekadašnjim prijateljima i poznanicima u Mexico Cityu, a sve se to u nadrealističnom, fantazmagoričnom stilu miješa s njegovim snovima, sjećanjima i fantazijama. U trenucima kada on doživljava valjda najveći trijumf u profesionalnoj karijeri, Silverio kao da upada u totalnu krizu. U agoniju začinjenu tjeskobom i pitanjima vrijedi li zapravo išta što je napravio u životu i karijeri koju je pokušavao držati na visokoj razini i ne podlijegati površnost, već beskompromisno tragati za istinom? No, što ako je i on zapravo najobičnija prevara, baš kao što su obično prevare svi ti uspješni egomanijaci s milijunima pratitelja na društvenim mrežema koji prodaju privid i trivijalnost. Što ako je i on isti takav, samo se cijelog života zavarava da radi nešto bolje, vrjednije, važnije, uzvišenije?
Neupitno je da je Inarritu režiserski velemajstor i način na koji je režirano i koreografirao "Barda" oduzima dah. Izgleda to briljantno, baš kao što su i briljantni pojedini segmenti filma da bi sve to odmah potom odletilo u dosadu, monotoniju i kaos. Ima tu ponovno puno kamere u pokretu koja ide kroz prostor i prati likove kao u "Birdmanu", a u većim dijelovima filma čini se kao da je to snimljeno kroz leću koja se naziva "riblje oko" i dodatno stvara dezorijentirajući ugođaj. Imam dojam kao da je Inarritu želio uhvatiti apsolutno sve što ga je mučilo, a u toj prilično pretencioznoj ideji puno toga se izgubilo i ostalo je to dosta nepovezano, nedorečeno, iako je ideja o liku koji zapravo živi u strahu da se ne razotkriju njegove manjkavosti i da ga se prokaže kao još jednog ispraznog, pomodarskog mlatimudana bila genijalna.
Tako će on sabotirati dogovoreni intervju s nekadašnjim prijateljem, danas voditeljom jedne od onih kičastih, trivijalnih televizijskih emisija iz straha da bi ga ovaj mogao zaskočiti pitanjima koje nemaju nikakve veze s njegovim poslom. S tim istim kolegom konačno će se susresti kasnije na velikoj fešti priređenoj njemu u čast kad će jedan drugom konačno u lice reći što misle u sceni koja je jedan od vrhunaca filma. Takvim scenama zapravo "Bardo" obiluje i ima tu bezbroj trenutaka koji su fascinantni i genijalni. Poput scene u kojoj se Silverio u javnom WC-u susreće s duhom pokojnog oca kako bi si konačno izrekli ono što nisu za života. Ili scena kada hoda ulicama Mexico Citya, a oko njega se ljudi samo počinju rušiti i ostaju nepomično ležati na cesti simbolizirajući one umrle u Meksiku od siromaštva i kriminala.
Ili scena kada se Silverio doslovno preko brda leševa penje do Hernana Cortesa kako bi s njim porazgovarao o toj ranoj povijesti Meksika i njegovom nastanku na genocidu nad tamošnjim urođenicima. Tu je i scena u kojoj taj veliki borac za pravdu, ravnopravnost i za prava potlačenih s obitelji dolazi u ljetovalište za superbogate u koje ne puštaju služinčad na što on uopće ne reagira, već njegova kćer. Ima tu zaista cijeli niz takvih apsurdnih, nadrealnih, perfektno zamišljenih i senzacionalno izvedenih scena, no nije "Bardo" uspio profunkcionirati kao kohezivna cjelina.
Primjedbe
Objavi komentar