"Smrt u Veneciji" zasigurno nije najbolji film Luchina Viscontija, no ova drama snimljena prema istoimenom romanu Thomasa Manna savršen je primjer kako je ovaj Talijan bio majstorski režiser i autor s nevjerojatnim osjećajem za detalje. Od prve do zadnje scene sve je tu ušminkano i visokoestetizirano, sa savršenim produkcijskim dizajnom, scenom, kostimima, raskošnim interijerima kojima Visconti kao da nas zaista vraća u Veneciju na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Ondje se zbog zdravstvenih problema zaputio bolježljivi njemački skladatelj (u Mannovoj knjizi bio je pisac) Gustav von Aschenbach (Dirk Bogarde) kako bi se oporavio i fizički i psihički.
No, ovaj podjednako odbojni, ljigavi tip kojeg gledatelj istovremeno nekako mora i žaliti, postat će opsjednut ljepotom poljskog adolescenta Tadzija koji je s obitelji također ondje stigao na ljetovanje. Ljepotu plavokosog i plavookog dječaka kompozitor koji u svemu traži savršenstvo, prepoznat će kao potpuno savršenstvo. Svaki mogući trenutak skladatelj koji pati od srčanih problema koristit će za opservaciju dječaka i pokušajima da provede što više trenutaka u Tadzijevoj blizini, a odvija se sve to u vrijeme kada Venecijom vlada epidemija kolere.
Gradske vlasti te informacije pokušavaju sakriti u strahu da će grad napustiti svi turisti od kojih je očito i tada Venecija uglavnom živjela. Fascinacija dječakom dovest će do toga da bolesni i inače pažljivi, razboriti i oprezni skladatelj potpuno prestane razmišljati o tome što se okolo događa, a iako je "Smrt u Veneciji" odmah nakon premijere izazvale prilične kontroverze, odnos između Gustava i Tadzija je, baš kao i u knjizi, zaustavljen na platonskoj razini. Bez obzira što je "Death in Venice" film izrazito sporog ritma, s relativno malo dijaloga, gotovo je nevjerojatno kako je Visconti uspio takav introspektivni, unutarnji, misaoni književni sadržaj prebaciti na ekran i snimiti upečatljivu dramu od tako zatvorenog, nefilmičnog materijala.
Engleski glumac Dirk Bogarde koji nije zazirao od kontroverznih uloga, odlično je iznio ovu problematičnu i nimalo ugodnu ulogu. Od šezdesetih je Bogarde podjednako birao uloge u talijanskim, francuskim i njemačkim filmovima koliko i u britanskim i američkim produkcijama, a uloga Gustava donijela mu je i posljednju nominaciju za britanskog glumca godine. Film je to pomalo neobične, ali snažne poetike u kojem je Visconti savršeno uspio pogoditi ritam jer u svojoj srži priča je to o čovjeku koji je svjestan da mu se život bliži kraju, a nešto savršeno je našao već kad se praktički oprostio od svega.
Točno pola stoljeća nakon snimanja "Death in Venice" pojavio se dokumentarac "The Most Beautiful Boy in the World" o Björnu Andresenu, tada 16-godišnjem mladiću koji je utjelovio Tadzija. Taj je dokumentarac sjajan nastavak Viscontijevog filma jer tu ćemo saznati mračnu i tužnu priču ne samo o pozadini nastanka cijelog filma, već i tragičnoj sudbini mladića iz Švedske kojeg vjerojatno nitko nije uspio prepoznati iza duge sijede kose i brade u Asterovom "Midsommaru" kao starca koji se žrtvuje skokom s litice. Definitivno je "Smrt u Veneciji" film kakav danas sasvim sigurno ne bi mogao biti snimljen i čija bi tematika izazvala ozbiljna zgražanja iako u samom filmu zapravo i nema ništa eksplicitnog, već je Visconti to (na svu sreću!) ostavio na platonskoj razini.
Primjedbe
Objavi komentar