Uživa i danas crnohumorna psihološka drama Dariusha Mehrjuia kultni status u Iranu, a u izboru tamošnjih filmskih kritičara 1997. godine upravo je "Hamoun" izabran za najbolji iranski film svih vremena, svrgnuvši s prvog mjesta "Kravu" istog režisera koja se smatrala najboljim filmom ove srednjoazijske države u prethodnim sličnim izborima. Ima ovaj film i pomalo felinijevski štih jer glavnog protagonista Hamida Hamouna (Khosrow Sakibai) konstantno muče ružni, nadrealni snovi i noćne more. Jednim takvim snom počinje i film, a putem snova te flešbekova u prošlost Hamoun pokušava dokučiti zašto se njegova žena Mahshid (Bita Farrahi) želi razvesti od njega.
Iako se u početku činilo da bi "Hamoun" mogao biti film o razvodu na tragu kasnijeg Farhadijevog "Nadir i Simin se rastaju" koji je ovoj zemlji donio i prvog Oscara, ipak je ovo nešto apstraktniji film. Dok je Hamoun činovnik u trgovačkoj kompaniji, njegova žena je slavna apstraktna slikarica i dolazi ona iz bogate obitelji koja nikad nije blagonaklono gledala na njen brak s tipom iz niže srednje klase. Nakon sedam godina braka, Mahshid kao da se potpuno ohladila od muža kojeg kao da je nadrasla i prerasla te ga smatra djetinjastim, nezrelim jer već godinama bezuspješno pokušava obraniti svoju tezu za doktorat i postati pisac.
I prije nego što ga je žena odlučila ostaviti, Hamoun je bio prilično frustriran tip kojem su svi drugi krivi za njegove neuspjehe, a ovaj naporan i egoističan tip ne može shvatiti što se to dogodilo s njegovom ženom da ga odjednom više ne voli i ne želi živjeti s njim, već želi razvod. S druge strane, on za razvod ne želi ni čuti, dijelom i iz razloga što mu je brak s Mahshid dijelom omogućio i relativno lagodan život pa i ulaz u visoko društvo bogatih i moćnih koje ga, jasno, prezire i ne može smisliti. Kako će se priča razvijati, "Hamoun" će ulaziti u sve nadrealnije pa i apsurdnije vode te će sve bespomoćniji i očajniji Hamoun probleme pokušati rješiti prvo pokušajem ubojstva supruge, a potom i samoubojstvom.
Iranski film oduvijek me fascinirao jer se i stilski i estetski potpuno razlikovao od zapadnog filma s kojim ni po senzibilitetu i poetici gotovo pa i nema nikakve veze. Upravo se Mehrjuia smatra "ocem" modernog iranskog filma i utemeljiteljem pokreta koji se naziva iranski novi val. Njegov drugi film, odnosno ranije spomenuta "Krava" danas se smatra prvim filmom iranskog novog vala, a on je u iranski film uveo realizam, ali i simbolizam te senzibilnost umjetničkog filma. Kao njegovi uzori ističu se talijanski neorealisti poput Rosselinija, De Sice i najveći indijski filmaš svih vremena Satyajit Ray, no nije on kopirao tuđe stilove, već je u svoje filmove unio nešto posebno, unikatno, tipično iransko.
Primjedbe
Objavi komentar