Da ne bismo puno razmišljali u koje vremensko razdoblje je smjestio radnju svog debitantskog dugometražnog filma, Vincent Mael Cardona odmah u uvodnoj sceni vodi nas u izbornu noć 1981. godine. Veselo društvance mladih u lokalnom kafiću u gradiću u francuskoj Bretanji slavi pobjedu socijalista Francoisa Mitteranda, a među njima su i braća Philippe (Thimotee Robart) i Jerome (Joseph Olivennes). Oni su radio amateri, a dok je buntovni stariji Jerome tipični alfa mužjak i glas ilegalne radio stanice iz tavana njihove kuće, mlađi, tek punoljetni, povučeni, tihi i samozatajni Philippe je DJ, tehničar i izvanredni samouki inženjer zvuka koji sjajno eksperimentira i miksa zvukove.
Puštaju oni na svojoj noćnoj radio postaji tada popularni darkwave, punk, Joy Division, Stoogese, The Sonicse te slične avanagardne meni nepoznate francuske bendove tog vremena. Uživaju u noćnim izlascima, provodima, a žive obojica sa strogim ocem automehaničarom u čijoj radionici pomažu. Jerome izlazi s frizerkom Marianne (Marie Colomb) koja je na godinu dana ondje stigla iz Pariza na stažiranje, a u bratovu djevojku zaljubit će se i mlađi i senzibilni, Philippe. Te naizgled bezbrižne dane za Philippea će prekinuti poziv za vojni rok, a kada ne uspije izbjeći regrutaciju fingiranjem psihičkih problema, na godinu dana će završiti ni manje, ni više u Berlinu.
A taman prije polaska u Njemačku u posve novi, za njega nepoznati svijet, Marianne će mu pokloniti kazetu s kompilacijama i porukom na kraju, što će mladom sanjaru samo otežati prilagodbu i život u vojsci. Ipak, život u podijeljenom Berlinu za Philippea će se pokazati kao otkriće, no stalno će on čeznuti za kućom i Marianne iako će se i za vrijeme vojnog roka uspjeti probiti do radio postaje britanske vojske gdje će moći pokazati što zna. Bio je "Les magnetiques" i više nego solidan coming of age, stilizirana i nostalgična drama s dobrim soundtrackom sastavljenim od glazbe iz tog vremena.
Primjedbe
Objavi komentar