Dubinski uznemirujuću i upozoravajuću dramu snimila je dugometražna američka debitantica Jamie Dack koja je na festivalu u Sundanceu osvojila nagradu za režiju ove šokantne drame. Imao je "Palm Trees and Power Lines" i četiri nominacije u izboru za američki nezavisni film godine (prvi scenarij, prvi film, sporedna muška uloga i glumačko otkriće godine). Kandidatkinja za glumačko otkriće godine je Lily McInerny, do sada mi potpuno nepoznata glumica koja je sjajna kao glavna protagonistica ove drame, 17-godišnja Leah koja će se upustiti u vezu s duplo starijim muškarcem, 34-godišnjim Tomom (Jonathan Tucker).
Sama ideja o snimanju filma o vezi tinejdžerice s puno starijim tipom prilično je problematična i vrlo lako mogao je ovaj film skliznuti prema potpunom neukusu i eksploataciji. Tim više jer Tom sve samo ne vudialenovski tip koji u "Manhattanu" ganja 17-godišnjakinje, već je tu od prvog trenutka kada ga vidimo očito da nešto ne valja s tim tipom. Već sama ideja da bi se tip od 34 godine upustio u vezu s djevojkom koja bi mu mogla biti kćer djeluje ljigavo, a i sam Tom svakome djeluje tako. Svima osim Leah, djevojke koja kao da se osjeća zrelije od ekipe vršnjaka i čini joj se kao da ih je nadrasla, kao da su joj dosadni. Kad prema njoj interes pokaže puno stariji tip, to će joj i prilično imponirati, a vrlo brzo ova će djevojka dopustiti da je Tom potpuno iznmanipulira i rasplet cijele priče je tu prilično šokantan.
Snimila je Dack hrabar film od početka pa do kraja i to u klasičnom američkom realističnom indie stilu. Nema tu šećerenja i uljepšavanja stvarnosti jer opet tu imamo neko prilično besperspektvino okruženje pasivnog kraja Amerike, nezainteresiranu samohranu majku (Gretchen Mol) koja više vremena odvaja za zadovoljavanje svojih potreba i mladu osobu koja misli da je nitko ne razumije. Da je nitko ne vidi i da je nitko ne doživljava i u takvom fragilnom trenutku pojavit će se netko tko ne samo pokazuje interes, već se čini da je potpuno shvaća. Film je to koji potpuno realnu i moguću priču iznosi na nevjerojatno uvjerljiv način, a to je upravo jedan od najjačih aduta "Palm Trees and Power Lines".
Sve ono što vidimo i što će se dogoditi djeluje tako stvarno, realno i moguće i nešto slično vjerojatno se više puta u stvarnosti i dogodilo, a to zapravo i najviše doprinosi osjećaju one dubinske uznemirenosti. Veliki plus je i taj što je to konačno jedan američki film u kojem tinejdžere glume mladi ljudi koji izgledaju kao tinejdžeri, a ne muškarci i žene u tridesetim godinama. No, najjači adut filma je upravo McInery, mlada glumica koja je utjelovila Leah, djevojku koja na očigled donosi jednu pogrešnu odluku za drugom i koja u tipu ne baš čistih namjera, vidi priliku za bijeg.
Od samog početka i njihovog prvog susreta, zvone tu zvona za uzbunu jer ne samo da je tip teška ljiga i pasivno - agresivni primitivac, već je i potpuno nejasno čime se uopće bavi, a ktome živi u motelu. Možda i najstrašniji aspekt cijelog filma upravo je u tome što gledamo tu djevojku kako ignorira sve te signale, alarme koji se pale i zvona za uzbunu te dopušta Tomu da manipulira njome, radi joj što poželi. Upozoravajuća je to i potresna drama koja dokazuje da se u moru američke studijske bofl robe, i dalje u tamošnjoj nezavisnoj produkciji još uvijek može pronaći kvalitetnih djela koja možda nisu razvikana, a svakako su vrijedna i kvalitetna.
Primjedbe
Objavi komentar