Robert Duvall legendarni je američki glumac, jedan od najboljih svoje generacije koji je iz sedam nominacija za Oscare (četiri za sporednu, tri za glavnu) osvojio tek nagradu za "Tender Mercies". Za glavnu ulogu bio je on nominiran i za ulogu u drami koju je sam napisao i režirao, a film "Apostol" bio je njegova tiha patnja još od prve polovice osamdesetih. Na ideju za film o nametljivom propovjedniku koji bi spašavao duše svih oko sebe, a zapravo ne može pomoći ni samom sebi, došao je još tijekom šezdesetih kada je posjetio malu evangeličku pentekostalnu crkvu u ruralnom Arkanzasu. Potpuno ga je opčinio način komunikacije i stil života tih propovjednika, a kada godinama nije uspio pronaći nikoga tko bi financirao snimanje njegove priče, odlučio je to učiniti sam.
I učinio je to sjajno. Duvall je vjerojatno jedini glumac koji bi od karizmatičnog propovjednika Sonnya Deweya mogao napraviti lika kojeg do kraja čak i možemo razumijeti. Likovi poput njegovog osobito su mi gadljivi i jednostavno mi je neshvatljiva ta novoevangelička renesansa u pasivnim krajevima američke unutrašnjosti gdje ljudi puše takve očite prevare. Te glasne, nametljive propovjednike koji lupetaju o moralu, krijeposti i svemu što se i inače sere, a iz aviona je očito da su najgori šljam vrijedan prijezira i gađenja. Takav je upravo i Sonny, tip koji je barem u kasnim pedesetima, a tako je prepotentan i nametljiv, pretenciozan pa si umišlja da može razgovarati s bogom.
Tip je to nagle naravi, pijanac, nasilnik koji jedno priča, a radi posve drugo i svojim ponašanjem ljudima se, da prostite, popeo na vrh kurca. Više ga ne može trpjeti ni njegova mlada žena Jessie (Farrah Fawcett) koja si je pronašla mlađeg popa, a nakon nasilnog ispada i nakon što pretuče tog mlađeg popa, Sonny će biti prisiljen na bijeg. I pronaći će on novi dom u ruralnoj Louisiani gdje ga nitko ne poznaje te će tamošnjoj uglavnom neobrazavanoj, siromašnoj i bijednoj ekipi početi prodavati svoje standardne priče. Gledajući ovaj film i filmove slične tematike uvijek si postavljam pitanje je li moguće da su ljudi na američkom jugu stvarno tako glupi kao što ih se često prikazuje, a glavno pitanje koje postavlja "The Apostle" glasi zaslužuje li i takvo govno od čovjeka još jednu šansu?
Pa iako mi je i glavni lik nevjerojatno odbojan i iritantan i iako mi je sama tematika tih popova seronja koji galame na obično nepismene i poluretardirane ljude i prijete im vječnim patnjama u paklu užasavajuća, uspio je Duvall od "Apostola" napraviti uvjerljivu, duboku i smislenu dramu. I premda smo u američkoj kinematografiji imali široki dijapazon likova propovjedika prevaranata i lopova još od "Elmera Gantrya" pa do aktualne serije "Righteous Gemstones", Sonny nije takav lik. Nije on prevarant na način da je lopovčina, već je i on sam siromašan kao crkveni miš, no on je definitivno jedan od onih moralnih prevaranata, varalica koja ljudima prodaje prazne priče u koje i sam sebe mora tjerati da povjeruje.
Primjedbe
Objavi komentar