Usamljenost je često bila jedna od tema u djelima avangardnog njemačkog filmaša Rainera Wernera Fassbindera pa tako i u možda prvom filmu s kojim je postigao pravi, veliki uspjeh. "Gorke suze Petre von Kant" komorna je melodrama snimljena u posve teatralnom stilu i to u jednom interijeru u kojem se odvija cijela radnja. Uz usamljenost, jedna od ideja koje se često provlače kroz Fassbinderove filmove je i ta da način na koji funkcioniraju odnosi moći postaju ključni u ljudskim odnosima, a najbolji primjer za to je baš ovaj film.
Petra von Kant (Margit Carstensen) je uspješna i poznata modna dizajernica iz Bremena koja praktički uopće ne izlazi iz spavaće sobe svog stana. S njom živi i asistentica Marlene, a čini se da je to neki bizarni sadomazohistički odnos jer Marlene se ponaša kao da je Petrina robinja i pristaje ona na sve prohtjeve ove sadistički nastrojene žene. Petra je prethodno dva puta bila udana, a prvi muž joj je poginuo dok se od drugog razvela i nakon toga je počela prezirati i mrziti muškarce. Kćer je ona poslala u internat, a sada ta ogročena, frustirana i nekako cinična žena vrijeme provodi u spavaćoj sobi u kojoj joj u posjet povremeno dolaze ljudi.
Tako će se u drugom činu ondje pojaviti i Karin (Hana Schygulla), mlada povratnica iz Australije, plavokosa ljepotica koja će potpuno opčiniti i fascinirati Petru. No, već u trećem činu ćemo vidjeti kako će se okrutnost i bešćutnost prema Marlene i svim ostalima Petri vratiti kao bumerang jer će se Karin prema njoj početi ponašati baš onako kako se ona ponašala prema drugim ljudima. Ispostavit će se da je Karin karakterno vrlo bliska osoba Petri i da ju je zapravo iskoristila pošto joj je ova trebala da bi se probila kao model. Kad je dobila što je željela, Karin će hladno odbaciti Petru i ponašati se okrutno prema njoj što će dovesti do psihičkog sloma glavne protagonistice.
Film je to baš posebnog stila i estetike, snimljen u kazališnom stilu čija je radnja podijeljena u četiri čina, a u svakom tom činu Petra je u drukčijem raspoloženju što se sugerira i njenom odjećom. Zanimljivo je kako je riječ o filmu s isključivo ženskom glumačkom postavu što je u to vrijeme (pa i danas je!) bilo prava rijetkost. Fina je to i majstorski promišljena karakterna studija žene s očitim narcističkim poremećajem, a kod Fasbindera me i ovdje i u ostalim filmovima uvijek fascinirala ta njegova originalnost, inovativnost, jednostavnost te kako je tako mlad (imao je 26 u vrijeme snimanja ovog filma) snimao tako zrele, duboke i pametne filmove.
Primjedbe
Objavi komentar