I dalje "Smrt na sprovodu" Franka Oza strši kao jedna od najboljih komedija 21. stoljeća. Briljantna i nevjerojatno duhovita crna komedija koju je napisao do tada posve anonimni Britanac Dean Craig jedan je od onih filmova koji kreću potpuno suludo i ne staju do kraja. I premda sprovod baš i nije nešto čemu bi se inače trebalo smijati, posljednji ispraćaj patrijarha londonske obitelji pretvorit će se u potpunu katastrofu. A upravo jedan od najjačih aduta "Death at the Funeral" je u tome što se jednostavno nemoguće ne smijati svim tim ludorijama i bizarnostima koje će se dogoditi na sprovodu pokojnog Edwarda.
Sve će krenuti po zlu kada pogrebno poduzeće u dom tugujuće udovice (Jane Asher) koja živi sa sinom Danielom (Matthew Macfadyen) i njegovom ženom Jane (Keeley Hawes) dovede pogrešan lijes. Jane je već odavno nezadovoljna što žive s Danielovim roditeljima i stalno ga tlači da se odvoje i potraže vlastiti dom, a nesigurni i smotani Daniel cijeli je život proveo u sjeni uspješnog brata Roberta (Rupert Graves), pisca koji živi u New Yorku. I od prve scene je jasno da je Robert tašti egotriper koji misli samo na sebe i čini se kao da ga i nije pretjerano pogodila očeva smrt, a on kao da posebno uživa u provociranju i izazivanju Daniela.
Kao što to i obično jest, na sprovodu će se naći cijela šira rodbina koja se i obično susreće na sahranama i vjenčanjima, a naći će se ondje i jedan nepozvani gost. Nikome nije jasno tko je taj nepoznati patuljak (Peter Dinklage) i kako je on to uopće poznavao pokojnika, a cijela priča od početka će se pretvoriti u potpunu farsu. Svemu će doprinijeti i bočica s tabletama u kojima će se umjesto sredstva za smirenje slučajno naći tripovi, a završiti na tripu na sprovodu definitivno nije nešto što može proći dobro. Okupio je Oz tu prvoklasnu glumačku ekipu u kojoj nema nekih velikih zvijezda, no svi su savršeni u svojim ulogama.
Film je to u kojem praktički i nema prilike za predah i sjajno je to uklopljena zafrkancija na račun tih obično nelagodnih i neugodnih situacija kakve nosi sprovod sa svojim pravilima ponašanja, ali i ljudske prirode koja se nerijetko ne može kontrolirati. Moram priznati da sam i sam svjedočio nekim karminama koje su se potpuno otele kontroli nakon pretjerane konzumacije pića pa su završile pjesmom, a potpuno nedolično i neprikladno je sve na ovom sprovodu. I u tome je ovaj film najefektniji jer karikira ljudsku prirodu jer shvatit ćemo da je na tom pogrebu malo onih kojima je stvarno stalo do pokojnika, već su to učinili ili iz neke pristojnosti, ali i čisto egoističnih razloga koji će isplivati na površinu.
Primjedbe
Objavi komentar