Bila je ova talijanska romantična humorna drama veliki hit na svjetskim kino blagajnama, a zaslužila je čak pet nominacija za Oscara. Među njima za najbolji film, režiju, adaptirani scenarij i glavnu mušku ulogu, a jedinu nagradu osvojio je tek Argentinac Luis Bacalov za glazbu. Brojne nominacije posthumno su otišle popularnom talijanskom glumcu i komičaru Massimu Troisiu koji je utjelovio priprostog poštara iz malenog talijanskog seoca na otočiću Capriju Maria po čijoj ideji je i nastao scenarij i koji je trebao biti su-redatelj s Britancem Michaelom Radfordom.
No, nesretni Troisi je preminuo ni dan nakon što je završilo snimanje filma s tek navršenom 41 godinom, a navodno je odgodio operaciju srca kako bi završio snimanje filma koji je smatrao svojim životnim djelom. U prvim trenucima dok upoznajemo Maria čini nam se da je on retardiran. Iako već ima oko 40 godina, živi on s ocem starim ribarom koji djeluje podjednako retardirano, a Mario nije oduševljen namijenjenom mu sudbinom da i sam bude ribar. Ubrzo nam postaje jasno da nisu oni mentalno potkapacitirani, već nikad i nisu mogli naučiti nešto bolje živeći u tom izoliranom, malenom otočkom mjestu gdje se valjda svi bave ribarenjem.
Igrom slučaja Mario će se zaposliti kao pomoćnik poštara, a još većom igrom sudbine baš na njihovom otočiću će egzil pronaći slavni čileanski pjesnik Pablo Neruda (Francuz Philippe Noiret kojeg se najbolje sjećamo iz još jednog talijanskog remek-djela Nuevo Cinema Paradiso). Zbog poltičkih razloga Neruda je izgnan iz Čilea, a upravo njemu će Mario na svom bicikliću dostavljati većinu pisama koje stižu u njihovo mjesto. Slavni pjesnik ima vojsku obožavateljica, a iako Maria donekle fasciniraju Nerudine komunističke ideje, više će ga fascinirati činjenica da je jedan pjesnik tako popularan među ženama. Počet će ga Mario posjećivati svakodnevno i pokušati od njega naučiti kako poezijom zavesti djevojke, a zaljubljen je on u najljepšu djevojku u mjestu, mladu krčmaricu Beatrice (Maria Grazia Cuccinotta, talijanska ljepotica koja je prije pojave Monice Bellucci imala status talijanskog seks-simbola).
I ne samo da će u tome uspjeti, već će se uz Nerudinu poduku i prijateljstvo početi transformirati iz priprostog mutavca u pravu pjesničku dušu. Shvatit ćemo da je to čovjek kojeg je njegovo okruženje kočilo i sputavalo i nije mu dopuštalo da se razvije onako kako je želio i mogao, no svejedno će se on osloboditi i razviti. Dijelom i zbog bolesti koja mu je dopuštala da snima tek jedan sat na dan, Troisi je lik poštara izgradio u tako prigušenom tonu. Ne želi se on nikome nametati, sporo priča, a iako gotovo cijelo vrijeme zapravo dosađuje Nerudi, ovaj mu to nekako ne može uzeti za zlo. Ponovno je sjajan i Noiret, a u svakoj sceni u kojoj se pojavljuje zanosna Beatrice (za koju nam je posve nejasno kako je onde završila), svi muški likovi kao da prestanu disati. Završava "Poštar" na kraju tragično, a dirljiva je to drama posebnog senzibiliteta koja je s razlogom sredinom devedesetih oduševila mnoge.
Primjedbe
Objavi komentar