Lina Wertmüller je sedamdesetih bila pravo osvježenje na talijanskoj pa i europskoj filmskoj sceni. Iako je ona samostalno počela režirati još šezdesetih, filmovi koje je snimila u tom razdoblju nisu za dulje pamćenje, no zato je u sljedećem desetljeću uspjela izgraditi prepoznatljivi stil zahvaljujući kojem je postala i prva žena uopće nominirana za Oscara za režiju. Njeno zlatno doba trajalo je zapravo relativno kratko, od 1972. do 1978. godine, no u tom razdoblju snimila je nekoliko ironičnih, sarkastičnih komedija, a jedna takva je i "Ljubav i anarhija". Premijeru je ova romantična humorna drama čija se radnja odvija uoči Drugog svjetskog rata u Cannesu gdje je nagradu za najboljeg glumca osvojio Giancarlo Giannini.
Glumio je on u gotovo svim njezinim filmovima, a ovdje je on pomalo smotani anarhist nadimka Tunin koji si je zacrtao misiju da će izvesti atentat na Ducea Benita Mussolinija. To zapravo i nije bila njegova ideja, već je njegovog druga anarhista koji je sve isplanirao na selu ubila fašistička policija, a taj traljavi gotovo pa rubno retardirani tip preuzet će misiju ubijenog prijatelja. Skrovište će pronaći u rimskom bordelu i to zato što je jedna od tamošnjih stanovnica odnosno prostiturka Salome (Mariangela Melato) zainteresirana za ubojstvo Ducea pošto je policija bez ikakvog razloga nasmrt pretukla njenog zaručnika poslije čega se odala prostituciji. I počet će oni tako zajedno planirati atentat, u međuvremenu će se Tunin zaljubiti u drugu prostitutku, Tripolinu (Lina Polito), a snimila je to Wertmüller u svom prepoznatljivom, farsičnom Commedia al'taliana stilu.
Primjedbe
Objavi komentar