Lisando Alonso argentinski je filmaš kojeg ponajprije pamtimo po misterioznoj pustolovnoj drami "Jauja" u kojoj je Viggo Mortensen odglumio danskog časnika koji se krajem 19. stoljeća u Argentini zaputio u potragu za kćeri koja je nestala. Na novi Alonsov film moralo se čekati gotovo deset godina, a snimio je on još apstraktniji, neobičniji, enigmatičniji film u kojem gotovo ništa nije onako kako izgleda. Riječ je o gotovo pa eksperimentalnom, nenarativnom filmu punom simbolike za koji treba dosta strpljenja i pažnje, a opet je on angažirao Mortensena.
U početku se "Eureka" čini kao modernistički crno - bijeli western jer Mortensen je ovaj puta neki revolveraš s divljeg zapada negdje oko 1870. godine ponovno traga za kćeri. No, vrlo brzo shvaćamo da je taj dio tek film koji se prikazuje na televizoru u kamp-kućici u modernom indijanskom rezervatu tijekom zime u Sjevernoj Dakoti u kojoj živi indijanka policajka. Ona će prvo tijekom patrole na cesti zateći francusku glumicu koja se priprema za ulogu u westernu, a nama se čini da je ta glumica svoju ulogu već odglumila jer Chiaru Mastroianni smo već vidjeli kao Mortensenovu suparnicu u onom filmu s početka.
Na kraju se selimo u brazilsku džunglu negdje početkom sedamdesetih u kojima žive tamošnji urođenici. Te dvije priče pak povezuje nekakvi veliki ždral, čaplja ili neka slična velika ptičurina s onim ogromnim kljunom poput rode koje će se pojavljivati, a sve to djeluje nekako snoliko, bizarno i čudno. Nažalost, ne onako čudno i uvrnuto kako obično volim, a tempo filma je zbilja umrtvljujuć, trom i zbilja je potrebno "Eureki" posvetiti punu pažnju što je bilo dosta teško. Možda bi ovaj neobični i zbilja čudnovati film bolji efekt na mene imao da sam ga negdje imao priliku pogledati na velikom platnu gdje bi me možda i uvukao u svoj zbunjujući svemir, no nije za zamjeriti našim distributerima što su ga zaobišli u širokom luku.
Primjedbe
Objavi komentar