Valjda nitko još od Stanleya Kubricka i njegove kultne "Paklene naranče" nije spremio takav napad na gledatelja kao Austrijanac Michael Haneke s "Funny Games". Te igre neće biti nimalo smiješne za austrijsku obitelj čiji će članovi postati žrtve potpuno besmislenog napada dvojice mladića. Georg i Anna (Ulrich Müche iz "Života drugih" i Susanne Lothar bili su supružnici i u stvarnom životu) skupa sa sinom Georgiem i vučjakom Rolfijem zaputili su se u svoju vikendicu na austrijskom jezeru. Zapravo bolje rečeno vilu, a očigledno je kako je riječ o ljudima iz barem neke više srednje klase, društvenom elitom, koja se osjeća tako sigurnom, bezbrižnom, kao da im se ništa ne može dogoditi.
A dogodit će im se sve najgore. Nešto što nisu mogli ni zamisliti jer dva mladića koja su prethodno vidjeli u susjednoj vikendici u društvu susjeda, ubrzo će doći u posjet i njihovoj kući. Bolesni sadisti Paul i Peter počet će se poigravati s njima, a što je najgore od svega, oni uopće nisu pljačkaši, već potpuno poremećeni mladići koji jednostavno uživaju u psihozifičkoj torturi prestravljenih ljudi. "Funny Games" je tijekom premijere u Cannesu tako šokirao publiku da je trećina gledatelja napustila dvoranu prije završetka filma, a legendarni francuski filmaš Jacques Rivette ovaj je ekstremni triler nazvao odvratnim i najobičnijim sranjem.
Očigledno je kako je glavna Hanekeova intencija bila provokacija u čemu je u potpunosti uspio, a originalno je planirao radnju filma smjestiti u Ameriku gdje su takve invazije u dom ipak puno češća pojava od Europe. Zbog produkcijskih razloga u tome nije uspio, no zato je točno deset godina kasnije u Americi snimio remake vlastitog filma u kojem su nesretni par odglumili Naomi Watts i Tim Roth, a uljezi su bili Michael Pitt i Brady Corbet. I bio je to stvarni pravi remake jer je Haneke točno scenu po scenu sve ponovio identično, osim što su, jasno, likovi Amerikanci i govori se engleskim jezikom.
I prije i poslije Haneke je znao šokirati publiku i snimao je on dubinski uznemirujuće, kontroverzne i provokativne filmove, no mislim da niti jedan nije bio baš takav brutalan i izravan udarac u lice. Sam Haneke je istaknuo da mu je osnovna intencija bila snimanje ultranasilnog filma u kojem je svo to nasilje potpuno besmisleno i neshvatljivo, no zar nije takav slučaj i sa svakim slučajem nasilja u stvarnosti? Iako se "Funny Games" danas ponegdje karakterizira i kao horor, sam Haneke ga nije zamislio tako, već kao njegova šokantna kritika nasilja koje je zapravo svuda oko nas i svakodnevno s televizijskih ekrana i s portala gledamo i čitamo takvo jezivo crnilo i slušamo kako ljudi ginu na svim stranama svijeta. A onda nas prenerazi i zabezekne očigledna fikcija.
Primjedbe
Objavi komentar