Priroda i svijet koji nas okružuju imaju beskonačne mogućnosti pa je tako moguće da se s pojedincima poigraju na prilično okrutan način. Jedna od osoba s kojom se priroda ozbiljno poigrala bila je i Clementine Delait, najpoznatija francuska bradata žena koja je živjela u drugoj polovici 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Njena priča inspirirala je francusku filmašicu Stephanie Di Giusto da snimi intimnu dramu o njenoj suvremenici i zamisli kako je mogao izgledati njen život. Kad pomislimo na filmove o takvim anomalijama, tjelesnim deformitetima ili sličnome što se može dogoditi kod ljudi, vjerojatno prvo na pamet padne Lynchev "Čovjek slon". No, Di Giusto je odlučila krenuti drugim putem i umjesto drame o osobi koja će se pretvoriti u cirkusku atrakciju, odlučila je ona ispričati priču o naizgled nemogućoj ljubavi, nježnu dramu o prihvaćanju sebe onakvim kakvim jesi.
A Rosalie (Nadia Tereskiewicz), bar u početku, skriva što je. Na prvu se čini ona kao prosječna mlada žena, čak ljepuškasta, koju stari otac odvodi k sredovječnom samcu, vlasniku kafića Abelu Delucu (Benoit Magimel) i ratnom veteranu s bolnim leđima. Vjerojatno je i njemu čudno zašto bi mu netko dovodio mladu, lijepu ženu i ktome mu još i platio ozbiljnu sumu novaca da bi je oženio, no tijekom prve bračne noći shvatit će Abel u čemu je caka. I naravno da će on u tom trenutku reagirati kao vjerojatno svatko kad bi shvatio da mu je nevjesta dlakavija od Andre Knege i prvi impuls bit će mu da je potjera tamo odakle je došla.
Skrivat će je on od svih, iz srama da ne postane predmet podsmijeha u selu, a osjećat će se duboko prevarenim i poniženim. Jadno će se osjećati i Rosalie koja će se i dalje pažljivo svakog jutra brijati i odjećom skrivati dlakavost po ostatku tijela, a Abel će i dalje grcati u dugovima i problemima jer nitko ne dolazi u njegov kafić. Rosalie će se svim silama truditi pomoći svom mužu koji je i dalje prestravljen njenom pojavom i spoznajom da je ona zapravo bradata žena, no sve će se za njih promijeniti kada se ona odluči prestati skrivati i jednostavno bude ono što jest.
Pustit će ona bradu, a njihov kafić odmah će postati atrakcija i postat će ona iznimno popularna među pukom. Gotovo kao Frankensteinovo čudovište, svi će željeti vidjeti tu bradatu ženu, dodirnuti njenu bradu i uvjeriti se da je stvarna, no neće trebati proći puno da se iz znatiželje i simpatije prema njoj, sve pretvori u mučnu situaciju. Abel kao da će točno znati što će se dogoditi i da će se njen prestanak skrivanja početi pretvarati u poniženje, no do tada i on kao da će je početi voljeti onakvu kakvu jest. Snimila je Di Giusto na kraju čak zanimljivu i emotivnu melodramu i to u realističnom stilu, a "Rosalie" ipak iznosi dvoje glavnih glumaca koji su u dobroj formi.
Primjedbe
Objavi komentar