Colman Domingo (1969. godište) jedan je od onih glumaca koji su se dugo probijali, godinama nastupali u epizodnim ulogama, a tek u nazovimo to zreloj fazi života počeli su dobivati glavne i važne filmske uloge. Za ulogu afroameričkog aktivista Rustina u istoimenom filmu zaslužio je on nominaciju za Oscara, a nekako imam osjećaj da mu nominacija neće izmaknuti ni ovaj puta što bi bilo drugu godinu za redom. Ponovno Domingo glumi stvarnog čovjeka, aktivista u filmu koji je ne pretjerano poznati filmaš Greg Kwedar snimio prema stvarnim događajima i stvarnim ljudima i to o rehabilitacijskom programu kroz umjetnost u zloglasnom američkom zatvoru Sing Sing.
Iako smo se imali prilike nagledati zatvorskih filmova, "Sing Sing" je zbilja posebno iskustvo, emotivna, uvjerljiva i autentična drama uz koju ćemo zaista dobro razmisliti o pitanju može li se čovjek promijeniti. I može li umjetnost igrati ulogu na tom putu preobražaja. Sjajno "Sing Sing" izbjegava sve klišeje zatvorskih filmova i ono što je Kwedar snimio bliže je socrealističnim dramama kakve snimaju Britanci Ken Loach i Mike Leigh, nego klasičnim američkim zatvorskim drama. Domingo je Divine G, jedan od mnogih zatvorenika koji prolaze kraj taj umjetnički program. I u stvarnom životu on je u mladosti bio glumac i ambiciozni dramatičar prije nego što mu je život otišao kvragu.
Već godinama je on u zatvoru, no i dalje tvrdi da je nevin te da nije počinio ubojstvo zbog kojeg je osuđen, a očigledno je kako je Divine G dominantan u glumačkoj izvedbi u odnosu na ostatak glumačke družine. To i ne čudi jer Domingo je praktički tu jedini profesionalni glumac (uz Paula Racija iz "Sound of Metal" kao režisera predstave), a većina ostalih su uglavnom pravi zatvorenici koji su prošli kroz taj sustav i oni tu zapravo glume neke polufikcionalne verzije samih sebe. I zahvaljujući njima dobiva "Sing Sing" nevjerojatnu dozu realističnosti, uvjerljivosti i autentičnosti, a zanimljiva je odluka da se film snimi ne samo kamerom iz ruke, već tu kao da imamo neku retro fotografiju, a često su u prvom planu detalji.
Tako je često u prvom planu lice Divinea G-a od kojeg je Domingo napravio izvanredan lik, čovjeka u čijim očima možemo vidjeti beznađe, bijes i tugu zbog vlastite sudbine, ali i čovjeka koji istinski vjeruje da kroz ovaj umjetnički program može poboljšati i svoj život, ali i živote drugih zatvorenika. I dok nam je potpuno jasno kako je Sing Sing iznimno okrutno i opasno mjesto u kojem je primarna zadaća gotovo svih zatvorenika preživjeti i ne zamjeriti se nekim alfa mužjacima, taj kazališni program kao da je neka vrsta oaze u tom divljem svijetu. Mjesto u kojem svi oni koji sudjeluju u programu mogu ponovno biti ljudi i osjećati se korisnima i vrijednima iako je povremeno osjetna napetost i među samim članovima grupe.
A novi član te glumačke družine će postati Clarence "Divine Eye" Maclin, krupni crnac koji je odglumio samog sebe i koji je stvarno boravio u zatvoru zbog oružane pljačke. U njemu će Divine G prepoznati potencijal za dramu, a dinamika odnosa između njih dvojice postat će zapravo glavna okosnica ovog iznimno zanimljivog, emotivnog i empatičnog zapravo malog, indie filma koji je unatoč mračnom i sumornom okruženju zapravo tako topao i dubok. Film je to koji kao da želi pokazati da se u možda i onim najgorim individuama može skrivati nešto dobro, nešto vrijedno. Nešto što nikad nije imalo priliku isplivati na površinu i svo vrijeme je bilo zakopano negdje duboko kao što ćemo čuti u nekim od tih osobnih priča. Bio je "Sing Sing" baš emotivno moćan i poseban film, posve netipična i neočekivana zatvorska drama.
Primjedbe
Objavi komentar