Čak sedam nominacija za španjolsku nacionalnu nagradu Goya imala je ova na kraju više psihološka, nego romantična drama ugledne španjolske filmašice Isabel Coixet. Neobičan je to film smješten negdje u španjolsku provinciju, u maleno mjesto u koje se iz podosta nejasnih razloga doselila mlada prevoditeljica Nat (standardno dobra Laia Costa koje se i dalje najbolje sjećamo iz njemačkog trilera "Victoria"). I ne samo da se preselila u nekakvu vukojebinu, već je iznajmila nekakvu staru trošnu kuću koja samo što se ne raspadne i koja prokišnjava, a ktome joj je stanodavac odvratni i bezobrazni starac koji se dere na nju i vrijeđa je svaki puta kada ga vidimo.
Nat je radila kao prevoditeljica i to najčešće u slučajevima tražitelja azila iz Afrike, a da se naslutiti da su te teške i brutalne životne priče kojih se naslušala ostavile traga na njoj i poželila je ostaviti sve. No, problem je što očito nema novaca, ali kako je baš završila u toj rupčagi, ostaje potpuno neshvatljivo. Naravno da će prva reakcija na dolazak jedne mlade žene iz grada u takvo izolirano i pasivno mjesto bogu iza nogu izazvati nepovjerenje kod ostalih mještana. Jedino društvo bit će joj nekakav jadni mršavi pas kojeg će pronaći, a prema njoj će dobar biti jedino lokalni kvaziumjetnik i to iz očiglednih razloga pošto se nada da bi i on konačno mogao umočiti.
No, umjesto s njim Nat će na prilično bizaran način završiti s lokalnim samotnjakom kojeg svi nazivaju Nijemac (Hovik Keuchkerian), gromadom od čovjeka koji izgledao kao da je po njemu nacrtan lik Shreka. Njoj će trebati netko kako bi joj popravio krovište da ne prokišnjava, on će od nje tražiti naplatu usluge u naturi i tako će se među njima nakon nekog vremena razviti prilično neočekivan i jako čudan odnos. Teško je zaključiti što će Nat privući tom dosta primitivnom i grubom tipu, a teško je "Un amor" opisati i karakternom studijom jer gotovo je nemoguće prosuditi karakter glavne protagonistice.
Baš kao što nam je potpuno nejasno kako je pobogu izabrala baš to mjesto i baš tu kuću za svoj novi dom, tako nam je potpuno nejasno njeno ponašanje do samog kraja. Zašto dopušta da se ljudi prema njoj tako odnose, teško je shvatiti i nije teško dokučiti zašto će toliko zavoljeti tog ostavljenog i izgubljenog šugavog psa. Sve ono što Nat radi čini se kao potez iz nekakvog očaja, iz nekog teško razumljivog psihičkog stanja. Čini se kao da ona tamo uopće ne pripada, kao da je potpuno usamljena i kao da je nitko ne može shvatiti, a to zapravo i ne pokušava. Osim tog gorostasnog Nijemca koji kao da također skriva neke duboke životne rane i tajne i to kao da će ih povezati, samo da bismo do kraja otkrili da između njih i nema nekih poveznica. Izrazito čudan, ali dijelom i iz toga zanimljiv, intrigantan i jako dobro snimljen film s glavnom glumicom u jako dobroj formi.
Primjedbe
Objavi komentar