Impresivnom dramom čija se radnja odvija u talijanskom seocu Vermigliu negdje u Alpama potkraj i nakon Drugog svjetskog rata predstavila se malo poznata talijanska filmašica Maura Delpero. Osvojila je ona za "Vermiglio" čak pet nagrada na festivalu u Veneciji, među kojima je najvažnija Srebrni lav odnosno veliku nagradu žirija, drugo po važnosti priznanje nakon Zlatnog lava. Bio je "Vermiglio" nominiran i za europski film godine, ima nominaciju i za Zlatni globus za najbolji film izvan engleskog govornog područja, a sva ta priznanje ova kompleksna drama itekako zaslužuje jer riječ je o zbilja posebnom filmu.
Odlučila se Delpero za statičnu kameru koja će postati pokretna tek na kratki trenutak veselja u tom malenom mjestu koje upoznajemo potkraj 1944. godine. Nama ovako izdaleko se to možda čini poput prave zimske idile jer mjesto je prekriveno snijegom do koljena, no daleko je to od idile za tamošnje stanovnike čiji je život težak i surov. Posebno se to odnosi na ženski dio populacije, a prvenstveno tu pratimo sudbinu obitelji seoskog učitelja Cesarea (Tommaso Ragno). Njegovo ime zasigurno nije tu odabrano slučajno jer najveći je on autoritet i u selu i obitelji, on je pravi Padre Padrone, a iznimno je on strog prema svojoj djeci koja čine gotovo polovicu učenika njegovog razreda.
Kako i sama Delpero potječe iz talijanskog Tirola na sjeveru Italije tako je i samu priču osmislila prema stvarnoj priči odnosno prema sjećanjima iz djetinjstva o kojima joj je pričao njen otac. A Cesare je praktički jedini učeni čovjek u cijelom selu. Elegantno se on odjeva, kao da živi u gradu, a ne na selu, sluša Vivaldija i Chopina na gramofonu kojeg ni ne pomišlja prodati iako i njegova obitelj gladuje tijekom zimskih mjeseci. Prilično je on autoritaran i sve mora biti po njegovom, a iako je čovjek već očigledno u ozbiljnim godinama, njegova supruga i dalje rađa kao na pokretnoj traci. Dok im je šestero djece živo, ona napominje da je već deset puta rađala, a svi ti silni porodi i očigledno težak fizički rad utjecali su na to da je žena jednostavno izrađena i izgleda puno starije nego što stvarno jest.
Situacija će se dodatno zakomplicirati nakon što se njihova najstarija kćer Lucia (Martina Scrinzi) zaljubi u mladog Sicilijanca Pietra (Giuseppe De Domenico). On je dezertirao iz vojske skupa s Lucijinim bratićem i Cesare mu je do završetka rata pristao pružiti utočište u štali. Nakon nekog vremena Lucia i Pietro će se vjenčati, Lucia će ostati trudna, a onda će se sve pretvoriti u potpunu katastrofu za cijelu obitelj. Taj sudbonosni dolazak šutljivog dezertera s juga posve će promijeniti i obilježiti živote svih članova obitelji, naravno najviše Lucijin, a snimila je Delpero potresnu i autentičnu dramu o surovom životu u malenoj patrijarhalnoj zajednici.
I premda je Cesare u sjajnoj Ragnovoj izvedbi središnji lik filma, shvatit ćemo da je cijela priča iznesena iz perspektive ženskih članova obitelji. Lucie, njene majke, njene mlađe sestre Ade koja je razočarana jer je otac najmlađu od njih Flaviu izabrao kao jedinu koja će nastaviti školovanje. Ima tu cijeli niz sjajnih i impresivnih scena poput one u kojoj se Ada povjerava sestri da bi željela biti svećenik i to zato što bi je onda netko slušao ili kada Pietro koji pohađa nastavu za odrasle kod Cesarea na satu svog učitelja zatraži ruku njegove kćeri. Cesare je centralna figura filma zato što je on centar cijele ove obitelji i njega se bespogovorno mora slušati, bez razmišljanja o tome jesu li njegove odluke dobre za njegovu djecu. Sjajan je "Vermiglio" film, duboka i kompleksna drama o životu ljudi ne tako davno u malenoj i siromašnoj zajednici.
Primjedbe
Objavi komentar