Kanadski komičar Nathan Fielder predstavio se u parodiji na reality showove "Nathan for You" u kojoj je glumio iščašenu verziju samog sebe. Sličan je to koncept onome koji je u genijalnoj seriji "Bez oduševljenja, molim" godinama izvodio Larry David, a serija "The Rehearsal" ili "Pokus" mi je bio možda i najbolji komedijski nadomjestak u vremenima kada je stari Larry otišao u zasluženu penziju. Premda se po stilu humora ove dvije serije bitno razlikuju, "The Rehearsal" u ove dvije sezone kao da dodatno pomiče granice televizijskog apsurdizma i potpuno briše granice između stvarnosti i fikcije. Posebno se to odnosi za potpuno suludu drugu sezonu u kojoj je doista nemoguće razlikovati što je tu stvarno, a što je fikcija.
Djeluje to metafilmski, nezamislivo bizarno, a u prvoj sezoni čini se "Pokus" i kao satira ispraznih i površnih života. Originalan je to i svjež koncept, potpuno sulud, ali ostavlja ono što Fielder radi puno prostora za promišljanje. Volim taj bolesni, potpuno uvrnuti, cringe, situacijski humor, a osnova premisa serije je da Fielder tu ima nekakvu agenciju koja pomaže ljudima u situacijama koje im nisu jednostavne. Te situacije mogu biti potpuno trivijalne ili bezvezne, mogu biti i ozbiljne, a Fielder tu potom okuplja svoju ekipu i simulira stvarne životne događaje pokušavajući tim probama ili pokusima doći do kasnije uspješnijih rezultata u stvarnom životu.
I sam koncept je potpuno sulud, a pogotovo kada vidimo kako to funkcionira jer Nathan i njegov tim će na zapanjujuće uvjerljiv, precizan i detaljan način u nedogled isprobavati i simulirati situacije zbog kojih su ljudi u problemima. Počinje to dosta bezazleno jer prvi klijent će mu biti tip koji ne zna kako bi ostatku svoje ekipe s pub kviza rekao da im je lagao oko svojeg obrazovanja. Jasno da je sama tema oko koje se taj čovjek muči potpuno idiotska, trivijalna, urnebesna, no kasnije će ljudi od Nathana tražiti i simulacije za puno ozbiljnije stvari. Ubrzo će se i on sam naći u simulaciji odgoja djeteta, a druga sezona još je luđa i nestvarnija jer će on postati uvjeren da je otkrio zbog čega se događa dobar dio nesreća u avionskom prometu. I siguran je da ima rješenje za to, samo što bi sve njegove teze trebalo simulirati u nedogled, isprobavati razne varijacije i opcije i, što je najvažnije od svega, uvjeriti nadležne da njegovo rješenje funkcionira.
Možda bismo svi mi voljeli da ponekad imamo priliku za vježbu i simulaciju stvarnih životnih situacija kako bi one bolje prošle, no Fielder tu premisu tjera preko apsurda. Posebno u drugoj sezoni kada će na sve načine pokušati dokazati svoju tezu da je razlog za nesreće loša komunikacija između pilota i kopilota aviona. Kako bi je dokazao, on će čak organizirati i audiciju za pjevački reality show, naučit će i sam letjeti avionom, a ući će u simulaciju života pilota koji je uspješno sletio na jezero Hudson i tako izbjegao tragediju. Premda na prvu onima koji se nisu susreli s ovom serijom ili Fielderom uopće sve ovo može zvučati prebizarno i bedasto, riječ je o seriji koju je jako teško opisati riječima. Humor je to teško usporediv s bilo čim drugim što sam do sada gledao, a definitivno to nije ona vrsta prvoloptaškog humora kao recimo u "Prijateljima".
Primjedbe
Objavi komentar