Kanadska književnica indijskog porijekla Durga Chew-Bose je kao scenaristica i redateljica odlučila debitirati ljetnom romantičnom dramom "Bonjour Triestesse" po istoimenom romanu Francuskinje Francoise Sagan iz 1954. godine. Samo četiri godine nakon objavljivanja knjige film je po njoj snimio Otto Preminger, a u originalnoj verziji "Bonjour Triestesse" su glumili Deborah Kerr, David Niven i Jean Seberg. I priča je tu više manje ista, samo što je Chew-Bose snimila visokoestetiziranu, stiliziranu dramu pomalo na tragu Luce Guadagnina, prvenstveno njegovog "The Bigger Splash".
Radnja se odvija negdje na francuskoj mediteranskoj obali tijekom ljeta gdje su na odmor stigli 18-godišnja Cecile (Lily McInerny), njen tata Raymond (Claes Bang) i njegova nova djevojka Elsa (Nailia Harzoune). Mlada Cecile je u ležernoj vezi s nešto starijim Cyrilom (Alioscha Schneider), sinom Raymondove poznanice, a dinamika u odnosima likova će se potpuno promijeniti kada se ondje pojavi dizajnerica Anne (Chloe Sevigny). Ona je nekoć bila najbolja prijateljica Cecileine pokojne majke, a u početku je ovoj tinejdžerici nejasno kojim ona to povodom dolazi.
I cijelu priču uglavnom pratimo iz perspektive Cecile, koja je istovremeno nekako koketna i sramežljiva, dosadno joj je i sve je zanima, a djeluje ona pomalo razmaženo, kao uglavnom i sva djeca bogatih roditelja. Baš kao i ti dugi, vrući, ljetni dani koji se čine da traju beskrajno, takav je i ritam ovog filma. Polagan, suptilan, a fotografija je sjajna i gotovo da imamo dojam da smo s likovima na samotnim plažama, u luksuznoj kući s bazenom ili po restoranima u koje odlaze. I sama radnja kao da će se ubrzati kada se ondje pojavi Anne jer do tada sve djeluje tako ležerno, a tek neki detalji otkrivaju da je to ipak dosta daleko od idile.
Kada se pojavi Anne, ubrzo će se ondje stvoriti čak dva ljubavna trokuta, no Sevigny mi je tu nekako potpuno promašena za ulogu fatalne gospođe čiji će dolazak sve promijeniti. Unatoč tome je "Bonjour Tristesse" bio zanimljiv film u kojem kao da od početka osjećamo da će se nešto loše dogoditi, a kako vrijeme prolazi imao sam sve veći dojam da mladi Cyril privlači Cecile baš zato što je karakterno poput njenog oca. Iako je očigledno da se radnja događa u sadašnjosti, odlikuje se ova ušminkana i stilizirana drama pomalo retro štihom, a očigledno se tu pazilo i do najsitnijeg detalja te su svi interijeri i eksterijeri i do najmanje sitnice upicanjeni. Baš kao i što je slučaj s ranije spomenutim Guadagninom i njegovim filmovima, tako je i "Bonjour Triestesse" lijep i oku ugodan film.
Primjedbe
Objavi komentar