Sve donedavno bilo je gotovo nezamislivo da na jednom od top tri najveća svjetska festivala (Berlin, Cannes, Venecija) glavnu nagradu dobije dokumentarni film. Posljednjih godina to se počelo povremeno događati (sjetimo se samo sjajnog "All the Beauty and the Bloodshed" koji je osvojio Zlatnog lava u Veneciji) pa je tako Zlatnog lava u Berlinu odnosno nagradu za najbolji film na festivalu osvojio i "Dahomey", dokumentarni film francuske filmašice porijeklom iz Seegala, Mati Diop (Atlantics). Riječ je o opservacijskom dokumentarcu koji ne traje ni 70 minuta, a u njemu pratimo povratak 26 artefakata iz Francuske u afričku državu Benin.
Na prostoru današnjeg Benina nalazilo se legendarno zapadnoafričko kraljevstvo Dahomey koje je egzistiralo od otprilike 1600. do 1900. godine. Uništili su ga francuski kolonizatori, opljačkali sve što su mogli pa su tako i tisuće tamošnjih umjetničkih djela odnijeli sa sobom u Europu. Ta su djela potom izložena u francuskim muzejima, a nakon godina i godina pregovora došlo je do sporazuma da se tek manji fragment tih artefakata vrati na područje iz kojeg je otet. Kako kraljevstva Dahomey više nema, tako je odlučeno da će se vratiti u Benin, a zanimljiv je to dokumentarac u kojem Diop sljubljuje stvarnost i fikciju kako bi otvorila pitanje zatiranja kulturnog i povijesnog identiteta Afrike i njenih stanovnika.
Dok u početku filma pratimo kako se ti artefakti pakiraju u Francusku i spremaju na put nazad u Afriku, u mraku možemo čuti njih kao da govore. Zamišlja Diop što bi te uglavnom drvene skulpture koje prikazuju drevne vladare rekle na ono što im se događa i na ono što im se događalo kroz stoljeća. Potom u nastavku gledamo kako se u Beninu gradi velebni muzej koji se očito neće previše razlikovati od europskih muzeja u koji se misle smjestiti vraćeni artefakti, a na kraju gledamo raspravu među studentima o tome što taj povratak znači. I iznimno je to zanimljiv, kompleksan dokumentarac koji otvara brojna pitanja i može biti okidač za brojne rasprave o tome što su zapravo povijest i kultura određenog naroda.
Posebno je to osjetljivo kada je riječ o Africi, kontinentu čija su kultura i povijest u većem dijelu izbrisani i kontinentu na kojem su na kraju krajeva granice između brojnih zemalja nacrtali europski kolonizatori. Kao što je i obično slučaj, pobjednici su oni koji pišu povijest pa mi danas o toj saharskoj Africi znamo da je to bilo područje na kojem su se skupljali robovi i odvozili u Amerike, no mi o tim narodima i tim ljudima ne znamo ništa. Što je najstrašnije od svega, ni ti ljudi ne znaju gotovo ništa o svojoj kulturi i povijesti jer je ona izbrisana i nametnute su im vrijednosti onih koji su ih osvojili, zagospodarili njima usput ih opljačkavši, a ta otimačina stanovništva Afrike traje i dalje na puno perfidnije načine.
Pitanje je što tim ljudima danas uopće znači povratak tih 26 artefakata i što će ljudima Benina donijeti njihovo smještanje u muzej kada je tamošnje stanovništvo ne samo uglavnom neobrazovano, već i siromašno i pitanje je tko će od tih ljudi ikada otići u muzej. Problemski je to film koji u tehničkom aspektu i nije posebno spektakularan, no tema koju Diop otvara je savršeno pogođena i tema je to o kojoj će sigurno biti još razgovora u budućnosti. Tim više jer su europski muzeji i dalje krcati umjetninama koje su pokradene iz nekadašnjih kolonija, ali i zbog toga što gotovo sve te afričke zemlje i dalje zaostaju u razvoju dok dobar dio njihovog stanovništva sanja o tome kako će se i sami zaputiti u Europu.
Primjedbe
Objavi komentar